Philatel

RAZ. VLADAVINE MLETAČKE REPUBLIKE 1409.-1797.

Od samog dolaska Hrvata na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području sa tadašnjom pomorskom velesilom Mletačkom Republikom. Poseban trn u oku Venecije je bio grad Zadar koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom, a koji bi joj bio polazna točka za ostvarenje njenog vječnog sna-vlast nad cijelim Jadranskim morem i njegovo nazivanje Venecijanskim zaljevom (Golfo di Venezia). U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca. Kao najočitiji primjer te želje je potplaćivanje Križarske vojske da na svom putu u Palestinu zastade pred Zadrom te ga prisili na pokornost Veneciji. Godine 1202. kršćanski Zadar je do temelja porušila kršćanska Križarska vojska, ali se grad ponovno digao do svoje stare slave i iznova je prkosio velikoj Veneciji. Zahvaljujući stalnim unutrašnjim borbama za vlast na hrvatsko-ugarskom prijestolju Venecija je 1409. iskoristila priliku te je od poraženog pretendenta na prijestolje Ladislava Napuljskog otkupila "njegovo pravo na Dalmaciju" za 100.000 dukata. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški nije imao snage oduprijeti se Mletačkoj Republici, a i istočnim granicama se već opasno približavala vojska Otomanskog Carstva.

Mletački vojnici su u Zadra ušli 31. srpnja 1409., a zauzimanje cijele Dalmacije je potrajalo do 1420. godine. Međutim Venecija nije dugo uživala u "svojoj" Dalmaciji jer su se turski osvajači zauzećem Bosne sve više približavali njenim posjedima. Usljedila su desetljeća krvavih borbi na kopnu i na moru, a u njima je Venecija izgubila gotovo cijelu Dalmaciju. Samo zahvaljujući čvrstim zidinama Turci nisu nikad ni pokušali opsjedati Zadar, ali je njegova okolina bila popaljena, a stanovništvo protjerano ili poubijano. Nakon Kandijskog rata (1645.-1669.) u kojem je cijela Dalmacija teško stradala usljedio je nakon poraza Turaka pod Bečom novi mletačko-turski sukob (Morejski rat 1684.-1699.). Konačno protjerivanje Turaka je započelo 1714., a završilo je Požarevačkim mirom 1718. godine. Mletačko vladanje nad Dalmacijom je potrajalo sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a Dalmacija je potpala pod vlast Austrije.

Poštanski sustav za vrijeme Mletačke Republike

Iako se o poštanskoj službi u tom periodu (1409.-1797.) ne može govoriti kao o poštanskoj službi u današnjem obliku, sa sigurnošću se može reći da je u tom periodu udaren kamen temeljac poštanske službe na zadarskom području. Pošiljke iz tog perioda počinju poprimati izgled današnjih pisama, tek s razlikom u tome što su se i koverta i pismo sastojali od istog komada papira, a na kovertama se još ne susreću nikakvi žigovi koji bi mogli svjedočiti o mjestu slanja pisma, kao i o plaćenoj naknadi za poštansku uslugu. Teritorij Mletačke Republike u tom se periodu nije sastojao od jednog jedinstvenog teritorija već je bio razdvojen na nekoliko kopneno nepovezanih jedinica. Od matičnog teritorija Mletačke Republike na Apeninskom poluotoku, Dalmacija je bila odjeljena teritorijom Hrvatske (koja se nalazila u sklopu Habsburške monarhije), te teritorijom Otomanskog Carstva. Najjužniji dio Republike (pokrajina Albanija) bio je odvojen od Dalmacije teritorijem Otomanskog Carstva na području Neuma, Dubrovačkom Republikom, te ponovno s teritorijom Otomanskog Carstva u području ulaza u Bokokotorski zaljev. Kako se zna da su se u tim stoljećima stalno odvijali određeni ratovi na tom području, vrlo se lako može zaključiti da je jedini, donekle sigurni, pravac povezivanja dijelova Mletačke Republike bio preko Jadranskog mora. Prve tragove organizirane poštanske aktivnosti unutar Mletačke Republike možemo pratiti od 1305. kada je dužd dao tu privilegiju poznatoj obitelji Taxis (Tassis). Ta privilegija bila je poznata pod nazivom "Copmagnia dei corrieri della serenissima signoria", a obitelj Taxis ju je zadržala i za vrijeme prvog austrijskog vladanja Dalmacijom, odnosno sve do 1805. i uvođenja francuske poštanske službe.

Mletačka Republika je u poštanskom prometu poklanjala veliku pozornost korespondeniciji službenih tijela, dok korespondencija privatnih osoba je bila znatno zapostavljena, što ne znači da nije postojala. Primjeri za te navode mogu se pronaći u dekretima koje su donosili mletački providuri. Tako je 1623. providur Francesco Molin u svom dekretu odredio da su stanovnici otoka Raba zaduženi za prenošenje službene korespondencije između Zadra i Venecije. O prenošenju privatne korespondencije u tom zapisu nema ni traga. Providur Giambattista Grimani je u svom dekretu, donesenom 8. kolovoza 1641. odredio da sva plovila koja plove na ruti između Kotora (glavnog grada provincije Albanija) i Venecije moraju pristati u Zadru te ondje preuzeti službenu korespodenciju. Za neizvršenje te odredbe bila je uvedena smrtna kazna! Tako stroga kazna je razumljiva ako se uzme u obzir ono što se navodi u povijesnom aspektu o položaju i teritoriju Mletačke Republike. Slobodan poštanski promet je bio moguć samo preko Jadranskog mora, a u uvjetima kada nisu postojali ni brzojavi ni telefoni, jedino sredstvo komuniciranja predstavljale su pismene pošiljke na brodovima. Također ni u ovom dekretu se ne navodi ništa što bi se odnosilo na uređenje prenošenja privatne korespondencije.

Prvi pisani zapis o prenošenju privatne korespondencije između Venecije i Dalmacije nalazi se u dekretu providura Aloise Foscari II, donesenog 2. siječnja 1778. godine. Svi brodovlasnici su bili obvezni predati pisma, bilo službena bilo privatna, u zadarsku karantenu, osim onih koja su bila predviđena za osobnu dostavu na adrese. Za daljnje raznošenje pošte nakon što je izašla iz karantene, bio je u Zadru zaposlen "poštar grada Zadra" koji je bio plaćen s 1 gazetom (gazetta = 2 dalmatinska solda = ½ austrijskog Kreuzera) za svako dostavljeno pismo, bez obzira na njegovu težinu. Zadar je također određen i kao distribucijska luka za svu poštu koja je bila upućena iz Turske prema Dalmaciji ili Veneciji. Regulacijom iz 1788. poštu iz Istambula do granice između Otomanskog Carstva i Dalmacije (Mletačke Republike) donosili su janjičari, a odatle se prenosila od Splita do Zadra. U Zadru se pošta sortirala i upućuvala u daljnja odredišta Republike. Korespondencija za Veneciju se iz Zadra krcala na brodove i odatle je išla za Anconu (Papinska država), a odatle se dalje prebacivala kopnom. Korespondenciju kojoj je odredište bila unutrašnjost Dalmacije prenosili su vojni konjanici i prebacivali ju do određenih vojnih punktova. Civilna poštanska služba u to vrijeme još nije postojala.

Oznake na pismima u tom periodu su vrlo skromne. Pisma koja su odlazila iz Zadra nisu označavana nikakvim poštanskom žigom, a tek negdje krajem mletačke vladavine na njih je bilo rukom napisano "Da Zara". S druge strane, sva pisma koja su prispjela u Veneciju, ili su bila samo u tranzitu kroz Veneciju, označavana su žigom sa kružnim natpisom "V. lettera Da Mare".

Jurica Vučetić

web hosting powered by www.zubak.com