Filatelija Bokić Filatelija Bokić

RAZDOBLJE PRVE AUSTRIJSKE VLADAVINE 1797. - 1805.

Nakon što je Franjo II nasljedio svog oca Leopolda II na austrijskom prijestolju, Francuska je 20. travnja 1792. objavila rat Austriji. Uzrok ratu je bilo što se Austrija umiješala u Francusku revoluciju na strani rojalista. Rat se od samog početka odvijao na štetu Austrije, tako da je kralj Franjo II bio primoran potpisati mir s Francuzima. Primirje je potpisano 18. travnja 1797. u malom štajerskom mjestu Leoben. Francusku delegaciju je predvodio tada general Napoleon Bonaparte. Prema mirovnom ugovoru Austrija se trebala u korist Francuske odreći Lombardije i svojih prava na Nizozemsku, a za uzvrat bi joj bili dani Istra, Dalmacija, Boka Kotorska i još neki dijelovi Mletačke Republike. Kako bi ispunila svoj dio ugovora Francuska je napala Mletačku Republiku krajem travnja 1797., a već 12. svibnja njena je vojska stupila na tlo grada Venecije. Nekoliko dana ranije, 6. svibnja, veliki tužitelj Francesco Pesaro je očekujući skorašnji ulazak Francuza u grad predložio duždu Ludovicu Maninu da ode u Zadar i tamo nastavi upravljanje republikom, što se zbog raspuštanja Velikog vijeća nije dogodilo. 1. srpnja u Zadru je zastava Svetog Marka odnešena u crkvu Svete Stošije te je položena na oltar. Usljedilo je ljubljenje zastave najprije od strane zapovjednika garnizona generala Antonia Stratica i njemu podređenih časnika, a za njima je to učinilo i građanstvo. Bio je to kraj Mletačke vlasti u Zadru, a već 5. srpnja 1797. carski general Mato Rukavina sa 4000 vojnika i 72 broda ulazi u grad. Definitivan mir između Francuske i Austrije je potpisan u noći 17./18. listopada 1797. u Campoformiju. Prema odredbama tog mira Austriji je pripala cijela nekadašnja mletačka Dalmacija, a sama Mletačka Republika je prestala postojati. 10. kolovoza 1804., Austrija je proglašena carevinom, a Franjo II nosi titulu cara.

Nakon uspostave civilne vlasti 1. siječnja 1798. za guvernera Dalmacije je postavljen grof Thurn koji je odmah započeo opsežne reforme. Međutim kako su sva njegova nastojanja za poboljšanjem uvjeta života nailazila na zid nerazumjevanja u Beču, on je već 18. srpnja 1799. podnio ostavku na svoju dužnost. Kako je u isto vrijeme došlo do ponovnog rata sa Francuzima, Dalmacija je kao granična pokrajina postavljena izravno pod nadvojvodu Karla, dok su civilni poslovi predani u ruke vladinom savjetniku Rinnu, a vojni poslovi generalu Rukavini. Nakon završetka rata polovicom 1802. vojni su poslovi predani u ruke generalu Bradyu, a za guvernera je imnenovan grof Güss koji je odmah započeo sa gradnjom cesta i puteva. Do tog perioda u Dalmaciji gotovo da i nije bilo uređenih puteva pošto je Mletačka Republika kao pomorska zemlja smatrala da je dovoljno to da gradovi uz obalu budu povezani brodskim vezama. Kako je u samoj Dalmaciji imao dosta političkih protivnika 1804. je podnio ostavku zbog popuštanja austrijskog dvora prema njegovim protivnicima. Sada je vojna i civilna vlast privremeno stavljena u ruke generalu Bradyu, dok se ne provede nova upravna reorganizacija. U tom periodu čitava je Europa zahvaćena "Napoleonskim ratovima", tako da je početkom 1805. ponovno izbio rat između Francuske i Austrije. Odlučna bitka u ovom trećem ratu se odigrala u blizini mjesta Austerlitza. Bitka je završila potpunim porazom austrijsko - ruske vojske. Mirom u Požunu, zaključenim 26. prosinca 1805., Austrija je izgubila, u korist Francuske, sve ono što je stekla mirovnim ugovorom iz Campoformia. 

Otvaranje prvog poštanskog ureda i povezivanje s unutrašnjosti države

U vrijeme kada su Zadar i cijela Dalmacija potpali pod austrijsku vlast poštanski sustav na tom području je još uvijek bio u početnoj fazi razvoja. Za razliku od toga u Austriji je poštanski sustav bio vrlo razvijen, a počeci mu se vezuju u ime obitelji Taxis, kao i u  većini tadašnjih europskih država. Poštanski je promet ostao u rukama te obitelji sve do polovice XVI. stoljeća kada nadvojvoda Karlo 1565. postavlja Ivana Krstitelja Paara za upravitelja Poštanskog ureda u Beču. Tada počinje i uspon te plemićke obitelji kojoj Ferdinand II 1596. priznaje, kao obiteljsko nasljedno pravo, organiziranje poštanske službe na području Austrije. Takva se situacija zadržala sve do 1. siječnja 1722. kada kralj Karlo VI uredbom stavlja poštansku službu pod vlast državne administracije, a obitelji Paar ostaje privilegij vođenja poštanske službe. S vremenom je uloga obitelji Paar postajala sve više savjetodavnog i protokolarnog karaktera, a sva prava na poštansku službu im se gase uredbom iz 1813. godine. U skladu sa tadašnjom državnom politikom, Austrija odmah nakon zauzimanja Dalmacije nastoji proveti opsežne reforme u svim vidovima administracije i života. U skladu sa tom reformom u Zadru je 29. srpnja 1797. otvoren prvi poštanski ured na području Dalmacije. Pošto je Zadar bio i glavni grad novoosnovane provincije njegov je poštanski ured trebao biti određen kao središte buduće poštanske uprave u provinciji (poštanska direkcija), a bio bi izravno potčinjen Glavnom uredu poštanske uprave (Oberste Hofpostamt - Verwaltung) u Beču. Međutim zbog zatečene situacije poštanski je ured prvotno potčinjen guverneru Dalmacije.

Kao poštanski službenik (Postmaister) imenovan je Johan Nepomuk Ivanković, koji je za svoju službu primao godišnju plaću u iznosu od 300 Guldena. Uz tu fiksnu plaću službenik je još primao i posebnu naknadu za troškove ureda u iznosu od 5 Kreuzera za svako poslano privatno pismo težine 1 lot (oko 15 grama). O ovoj posebnoj naknadi biti će više riječi u tekstu pod naslovom Poštanske tarife i način plaćanja poštanskih usluga. Na dan otvaranja poštanskog ureda u Zadru građanima je objavljen proglas o budućem načinu rada poštanske službe. Poštanski ured će primati, uz službenu korespondenciju i privatnu korespondenciju građana, a određeno je da će se pisma otpremati iz Zadra ponedjeljkom i petkom. U oba dana pisma su se mogla donjeti u vremenu od 8 - 12 sati i od 14 - 18 sati. Poštanski ured se nalazio u građevini na bastionu sv. Nikole (otprilike na mjestu gdje se danas nalazi zgrada županije), a uz samu zgradu poštanskog ureda nalazila se i konjušnica za konje. Međutim i dalje je jedina veza Zadra sa ostatkom države bila morskim putem. Nedugo nakon otvaranja poštanskog ureda iz Beča je 11. prosinca 1797. stigla uputa o potrebi otvaranja kopnenog komunikacijskog pravca između Zadra i ostatka države. Službenik Ivanković je već narednog dana osmislio uspostavu veze između Zadra i Karlobaga. Za održavanje te veze zaposlena su dvojica muškaraca, koji bili pouzdani i dobroga zdravlja, te su kao nosači pisama morali u što kraćem vremenu prevaliti put do Karlobaga. Jedan nosač je na put kretao ponedjeljkom, a drugi petkom. Iz polazne točke, Zadra, nosač je pješke kretao u pravcu Nina. U Ninu bi mu bio osiguran prijevoz morem do Povljane na Pagu, odakle bi se pješke uputio prema gradu Pagu. Upravitelj grada Paga mu je bio dužan osigurati prijevoz morem do Karlobaga i natrag u Pag. Nosač je u Karlobagu predavao tamošnjem poštanskom uredu korespondenciju iz Zadra, a preuzimao je onu koja je upućena za Zadar. Mjesečna plaća nosača je iznosila 4 Guldena.

Međutim ovaj poštanski pravac je imao i jedan veliki nedostatak. Zbog čestih vremenskih nepogoda u tom kraju, prvenstveno bure, put je bio prilično nesiguran, a često je bio i po nekoliko dana u prekidu. Kako bi se omogućilo da poštanski promet nesmetano teče 24. velječe 1798. je uz postojeći put do Karlobaga, otvoren novi poštanski pravac prema unutrašnjosti. Pravac je preko Zemunika i Smilčića išao do Obrovca, odakle se dalje išlo do Gospića. Ujedno je u Obrovcu otvoren poštanski ured, koji je drugi poštanski ured koji je otvoren na području Dalmacije. Za prenošenje korespondencije između Zadra i Obrovca te obrnuto, zaposlen je jedan muškarac koji je tu svoju dužnost obavljao dva puta tjedno. Vezu između Obrovca i Gospića su obavljala dvojica muškaraca, a svaki je svoju dužnost obavljao jednom u tjednu. Poseban problem novouspostavljenoj austrijskoj upravi u Dalmaciji je općenito bila veza sa Bokokotorskim zaljevom, jer je taj teritorij bio odvojen od Dalmacije Dubrovačkom Republikom i Turskim carstvom. Pošto je jedini način komunikacije tada bio pomoću pismenih pošiljaka, već 2. prosinca 1797. uspostavljena je kopnena veza između Zadra i Kotora na način da je prijenos službene korespodencije potpao pod domenu vojne uprave, a ne u nadležnost civilne poštanske uprave u Zadru. Vojni je put od Zadra vodio sve do utvrde Opus (Fort Opus današnji gradić Opuzen), koji je bio krajnja točka austrijske Dalmacije. Istočno se nalazio teritorij Turskog Carstva (današnji grad Neum i njegova okolica), a prema međunarodnim ugovorima vojska nije smijela prolaziti kroz teritorij strane države. Za daljnji prijenos službene korespondencije glavni intendant utvrde, poručnik Nonković, je morao zaposliti dvojicu civila. Također se tražilo da to budu osobe od povjerenja, snažne i dobroga zdravlja. Nosači su sav put do Kotora morali prevaliti pješke, a u ono vrijeme je to bio znatno riskantan pothvat. Zbog svih tih razloga bili su i znatno plaćeni. Za jedno prenošenje službene korespondencije u oba smjera, nosači su bili plaćeni u iznosu od 4 Talira (1 Talir = 1½ Guldena = 90 Kreuzera). Za usporedbu, tadašnja prosječna dnevna plaća u Austriji je bila 15 Kreuzera. Prvi pisani zapis o ovom prenošenju službene korespondencije datira od 27. veljače 1798. godine.

Što se tiče prenošenja civilne korespondencije iz Zadra prema jugu ona je i dalje ostala na istom stupnju razvoja kao i u periodu mletačke vladavine. Prenstveno su pisma preuzimali zapovjednici trgovačkih jedrenjaka i manjih brodova koji su pristajali u Zadru te su ih za određenu novčanu svotu dostavljali u odredišnoj luci. Kao sljedeće odstupanje od nadležnosti državne poštanske uprave može se navesti slučaj poštankog prometa između Zadra i njegove najbliže okolice, prvenstveno Zemunika, Benkovca i Ostrovice. Administrativni upravitelj Zadra grof Bartolazzi je u svrhu prenošenja civilne i službene korespondencije između Zadra i spomenutih mjesta zaposlio seljake iz tih krajeva. Kao naknadu za obavljeni posao nosači bi dobivali oko pola kilograma preprženog kruha. Zbog teških uvjeta života ovakav "način" zarade postao je vrlo primamljiv tako da je odlično prihvaćen od strane pučanstva, a prvi službeni dokumenti o toj improvizaciji poštanskog prometa datiraju iz 7. travnja 1798. godine. Razlozi ovako brojnih improvizacija u poštanskom prometu čisto je razumljiv i objektivne je prirode kada se uzme u obzir da je Austrija prilikom uspostavljanja svoje vlasti u Dalmaciji tamo zatekla jednu potpuno nerazvijenu pokrajinu u kojoj se jedino u gradovima mogao nadzirati element, u to vrijeme, razvijenog načina života. Najveći problem su predstavljale velike udaljenosti između naseljenih mjesta uz potpunu odsutnost uređenih puteva. Samo zahvaljujući vještoj improvizaciji lokalnih dužnosnika na ovom se području počeo razvijati moderan poštanski promet.

Poštansko povezivanje Zadra s ostatkom Dalmacije

Prvo povezivanja Zadra sa gradovima u unutrašnjosti Dalmacije datira već iz 1800. kada su upravitelji gradova Sinja i Imotskog predložili uspostavu civilne poštanske veze koja bi Zadar povezala sa utvrdom Opus. Prema njihovoj zamisli pravac bi iz Zadra prema utvrdi Opus prolazio mjestima Zemunik, Benkovac, Ostrovica, Drniš, Sinj, Trilj, Lovreć, Imotski, Slivno, Vrgorac i Vido. Kako je u to vrijeme unutrašnjost Dalmacije bila vrlo nesigurna za prijenos korenspondencije bi bili zaposleni Seršeni (stanovnici Dalmacije koji su bili pripadnici nekadašnje elitne postrojbe mletačke vojske, a čuvali su granicu od upada Turaka iz Bosne). Prema njihovoj procjeni bilo je potrebno oko 60 Seršena. Ipak ovaj projekt tada nije saživio, a državna ga je administracija odgodila za neka bolja vremena. Nova reforma lokalnog poštanskog sustava je usljedila nakon donešenja uredbe 6. travnja 1803. od strane guvernera Dalmacije grofa Gössa. Prema odredbama sačinjenim u toj uredbi Zadar je od 2. svibnja 1803. s ostatkom Dalmacije povezan dvama poštanskim pravcima. Prvi pravac koji, koji je u potpunosti prolazio kroz unutašnjost Dalmacije, povezivao je Zadar sa sa sljedećim mjestima: Zemunik - Benkovac - Ostrovica - Kistanje - Radučić - Knin - Drniš - Vrba - Sinj - Trilj - Cista - Imotski - Vrgorac. Drugi pravac, koji je svojim većim dijelom prolazio kroz obalna mjesta Dalmacije, povezivao je Zadar sa sljedećim mjestima: Zemunik - Benkovac - Ostrovica - Skradin - Šibenik - Vrpolje - Boraja - Trogir - Split - Poljica - Brela - Makarska - Gradac - Opuzen (utvrda Opus).

Spomenutom reformom ukinuto je improvizirano prenošenje službene korenspondencije koje je organizirano od strane vojne uprave, a također je omogućeno i prenošenje civilne korenspondencije. Pisma su se iz Zadra otpremala dva puta tjedno, a u svakoj od spomenutih postaja su bila zaposlena dvojica nosača koji su bili obvezatni nositi pisma u poštanskim vrećama. Za svaku pređenu talijansku milju nosač je bio plaćen u iznosu od 3 gazete (1½ Kreuzer). Kao nosači zaposleni su pripadnici Hrvatske vojske - Panduri koji su odabrani od strane mjesnog zapovjednika. U slučaju gubitka ili krađe pisma za nosače je bio propisan niz teških kazni. U novootvorenim poštanskim postajama civilnu i službenu korenspondenciju je razvrstavala posebano ovlaštena službena osoba koja je obično bila i načelnik dotičnog mjesta (ovlašteni nadzornik). Ona je iz poštanske vreće vadila pisma koja su bila adresirana na to mjesto, a stavljala pisma koja su trebala biti dalje distribuirana. Kao plaća joj je pripadao iznos od 20 posto od naplaćene poštarine. Ostalih 80 posto išlo je u državnu riznicu.

Ovo otvaranje poštanskih postaja povezano je s hijerarhijom poštanskog sustava koji se u Austriji počeo razvijati već negdje od druge polovice XVIII. stoljeća. Od 1749. u Austriji se poštanske postaje otvaraju samo u većim naseljenim mjestima i u mjestima koja su bila uz tadašnje glavne trgovačke i poštanske puteve. Nedugo nakon toga, razvojem poštanskog prometa, gradovi i mjesta koja se nisu nalazila na tim putevima počinju organizirati, u početku privatnom inicijativom, a kasnije i službenom, sakupljanje civilne i službene korenspondencije i njeno otpremanje do najbliže poštanske postaje ili poštanskog ureda. Reformom iz 1783. dolazi do ozakonjavanja tog "dvostupanjskog" poštanskog prometa te uvođenja i "trećeg  stupnja". Poštanski promet se tom reformom bazirao na sljedećoj hijerarhiji:

  1. Poštanske postaje (Poststation) - imaju ovlast upravljanja poštom i poštanskim kočijama.
  2. Poštanske podstanice (Briefsammlung) - imaju ovlast sakupljanja pošte.
  3. Servisne stanice (Postrealis) - imaju ovlast upravljanja poštanskim kočijama.

 

Naravno doslovno primjenjivanje ove hijerarhije na poštanski promet u nadležnosti poštanske direkcije u Zadru nije moguće pošto se tu spominje prometovanje kočijama i upravljanje tim kočijama. Zbog nedostatka adekvatnih puteva u Dalmaciji se pošta prenosila u tom početnom periodu austrijske uprave većinom pješke, a kasnije i uz pomoć konja. Uglavnom mjesta koja se spominju u reformi iz 1803. nalaze se na hijerarhijskoj ljestvici na mjestu broj jedan jer su se u njima pisma smo razvrstavala i otpremala u daljnja odredišta. Neka od tih poštanskih postaja su kasnije postali poštanski uredi, a neke su nastavile djelovati kao pomoćne pošte.

Problematika poštanskog sustava do dolaska Francuza

Nakon poštanskog povezivanja Zadra sa ostatkom države 1798. i sa mjestima provincije Dalmacije 1803. poštanski se ustav počeo ubrzano razvijati, ali uz neprestane probleme vezane uz uredno održavanje poštanskog prometa. Nerijetko se spominju slučajevi potpune nemarnosti ovlaštenih nadzornika za daljnji razvoj i unaprjeđenje poštanskog sustava provincije. Posebni slučajevi neodgovornog ponašanja javljaju se kod nosača poštanske korenspondencije koji svoje poštanske vreće često predaju ženi i djeci, a ponekad i potpunim strancima da ih odnesu do odredišne poštanske postaje. U svrhu rješavanja tih problema kao i zbog upoznavanja situacije u nadležnosti svoje poštanske direkcije Johann von Cratey, glavni upravitelj poštanske direkcije u Zadru, krenuo je na putovanje kroz cijelu provinciju. Najveći učinak tog putovanja bilo je skoršnje otvaranje austrijskog poštanskog ureda u tada još uvijek slobodnoj i nezavisnoj Dubrovačkoj Republici. Dolaskom generala baruna Bradya 23. studenoga 1804. na mjesto guvernera Dalmacije dolazi do znatne promjene u poštanskom sustavu. Uvidjevši da ovlašteni nadzornici ne obavljaju svoje dužnosti zadovoljavajuće te da nemaju mogućnosti vršenja kontrole i nadzora nad nosačima, guverner Brady ih je oslobodio te dužnosti te je nadzor na poštanskim postajama i nosačima povjerio lokalnim vojnim zapovjednicima (kapetani; lokalni Capitani - Capi). Nosači (pripadnici vojne postrojbe - Panduri) sada u bili obvezatni pokoravati se zapovjednima svojih zapovjednika. Kapetani su mjesečno primali iznos između 80 i 300 guldena, a za taj su novac bili obvezni osigurati poštanski promet četiri puta tjedno.

Uskoro je uvedeno i stalno otpremanje korenspondencije iz Zadra u Obrovac uz pomoć konja, a od 1805. prilazi se "modernizaciji" i ostalih poštanskih pravaca konjima. Održavanje veze s ostatkom Carstva stavljeno je u nadležnost službeniku poštanskog ureda u Obrovcu, a za isplate naknada nosačima svaki mjesec mu je stizao iznos od 136 guldena po nosaču. Matematički se može izračunati da je svaki nosač za plaću u prije spomenutom iznosu bio dužan obaviti svoju posao dva puta tjedno. Nosači koji su poštu iz Zadra pješke raznosili po cijeloj Dalmaciji bili su za svaki obavljeni posao plaćeni u iznosu od 40 kreuzera. Svugdje gdje su bili zaposleni nosači uvedena je i obveza reguliranja težine njihovih poštanskih vreća. Prije donošenja te regulacije njihove vreće su znale težiti između 10 i 15 kg, što je za čovjeka koji je morao pješačiti 8 do 10 sati po teškom terenu bio veliki napor. Na velikim uzbrdicama koristila se pomoć konja, a ponekad su bila potrebna i dva čovjeka. Za filatelističku povijest Zadra od velike je važnosti izvještaj baruna Bradya iz 14. travnja 1805. u kojem se navode podaci o tadašnjem poštanskom sustavu u Dalmaciji i njegovoj učinkovitosti. U izvještaju se navodi iscrpan prikaz svih poštanskih ureda i poštanskih postaja na relaciji Zadar - Kotor. Riječ je o pravcu koji je većinom prolazio uz more. Za poštanski ured u Zadru se navodi da su tu zaposleni glavni upravitelj poštanske direkcije Johann Cratey i službenik Johann Ivankovich. Uz njih su još zaposleni i jedan pomoćnik i jedan vježbenik te dva nosača pisama (listonoše). Za poštanski ured u Obrovcu se navodi da je tu stalno zaposlen poštanski službenik i 6 nosača. Za poštansku postaju u Benkovcu se navodi da je tu zaposlen jedan razvrstavaoc pošte i 4 nosača. Kao udaljenost između Zadra i Benkovca navodi se 4 sata hoda, a između Zadra i Obrovca 9 sati hoda.

U ovom izvještaju se ne spominje mjesto Zemunik kao pošanska postaja, a nema ni riječi ni o poštanskom pravcu koji je kroz unutrašnjost Dalmacije povezivao Zadar i Vrgorac. Nova personalna reforma u poštanskom sustavu koju je uveo guverner Brady odmah nakon dolaska na mjesto guvernera provincije također nije polučila zadovoljavajuće rezultate. Panduri koji su bili zaposleni kao nosači sada su bili još slabije motivirani za rad, a razlog tome je bilo to što su sada taj posao obavljali u sklopu svojih vojničkih dužnosti te nisu za njega primali posebnu naknadu. Lokalni zapovjenici nisu također odgovorno obavljali svoje dužnosti u poštanskim postajama tako da se znalo dogoditi da je pismo iz Zadra u Kotor putovalo 20 dana. Guverner Barady je pokušao opravdati svoju personalnu reformu, ali je ipak iznesen prijedlog da se u poštanske postaje umjesto lokalnih zapovjednika zaposle umirovljeni carski službenici ili čak službenici nekadašnje Mletačke Republike. Za razliku od izvještaja guvernera Bradya u izvještaju člana Dvorskog vijeća von Flocha iz 1805. se navodi i dalje funkcioniranje poštanskog pravca Zadar - Vrgorac kroz unutrašnjost Dalmacije. On naročito ističe izgradnju ceste koja iz Zadra preko Benkovca vodi do Knina. Riječ je o cesti koja je dovršena 1801., a povezivala je Zadar - Knin - Gospić. Projektant je bio jedan od najvećih hrvatskih graditelja ing. Franz Zavoreo. Kasnije je pravac od Zadra do Benkovca i nazvan Poštanska cesta, a nakon što je Zadar potpao pod Kraljevinu Italiju 1920., ulica koja iz Foše vodi do bolnice (Ulica Kralja Dmitra Zvonimira) je nosila naziv Posta stradale per Bencovaz (Poštanska cesta do Benkovca). Pravo stanje ceste Zadar - Benkovac - Knin - Gospić navodi se u Embelovom izvještaju iz 1805. godine. U to vrijeme su u Dalmacije postojale svega dvije ceste, spomenuta do Knina odnosno Gospića i cesta koja je iz Šibenika preko Drniša vodila u Knin.

Izvještaj navodi kako je cesta Zadar - Knin - Gospić ucrtana na svim zemljovidima kao i ostale ceste u Carstvu, ali je ona daleko od prave ceste. Kretanje tom cestom je moguće u principu samo ljeti jer je u zimsko doba više dana neprohodna nego prohodna. Njena najkritičnija točka je tzv. Turski most koji je toliko nizak da imalo nabujala rijeka Krka u potpunosti prekrije. Kao ključne točke na pravcu iz Zadra prema Kninu navode se mjesta Zemunik, Benkovac, Ostrovica, Kistanje i Radučić. Zbog svih navedenih problema u poštanskom prometu, glavni upravitelj poštanske direkcije u Zadru Johann Cratey je 11. kolovoza 1803. uputio centralnoj državnoj upravi svoje prijedloge u cilju pobiljšanja poštanskog prometa u Dalmaciji:

  1. Poštanski sustav u Dalmaciji i Albaniji bi trebao biti uređen na isti način kao i u drugim provincijama.
  2. Poštanske tarifa u Dalmaciji bi trebale iznositi za pismo minimalne težine poslano u unutrašnjem prometu 8 kruzera, a za pismo u međunarodnom prometu 16 kreuzera. Pisma koja se šalju brodovima trebala bi biti zapečaćena u nepromočivim sanducima, a ta bi se usluga naplaćivala dodatno 1 kreuzer.
  3. Nosači koji svoj posao obavljaju pješke trebali bi biti plaćeni u iznosu od 30 kreuzera po prijeđenoj postaji, a oni nosači koji svoju dužnost obavljaju na konjima trebali bi biti plaćeni u iznosu od 40 kreuzera.
  4. Poštanski službenici koji primaju redovitu plaću, a prikupljaju pisma za daljnju distribuciju trebali bi umjesto dosadašnjih 20 posto poštarine za sebe zadržavati samo 10 posto.
  5. Iz razloga što je postojeća komunikacija između Zadra i Obrovca nesigurna i zimi vrlo problematična, poštanski bi pravac od Zadra do Gospića trebao prolaziti pravcem Knin - Zrmanja - Gračac - Gospić. Prednost ovog pravca bi bila mogućnost da poštanski službenici mogu držati više konja u stanju pripravnosti. Ratno vijeće bi trebalo zatražiti od glavnog zapovjedništva u Mađarskoj, kojem su Gračac i Zrmanja bili podređeni, da u tim mjestima otvori poštanske urede koji bi bili u nadležnoti poštanske direkcije u Zadru.
  6. U Zadru bi trebala biti osnovana Viša poštanska uprava odnosno Viši poštanski ured (Oberpostverwaltung ili Oberpostamt), a u njemu bi bio zaposlen viši poštanski upravitelj sa plaćom u iznosu od 1200 guldena plus dodatnih 200 guldena za posebne potrebe. Trebao bi još biti zaposlen i kontrolor uz plaću od 500 guldena i poštanski službenik sa plaćom u iznosu od 400 guldena. U Dubrovniku bi trebalo postaviti poštanskog upravitelja sa plaćom u iznosu od 600 guldena i poštanskog službenika uz plaću od 400 guldena.
  7. Viša poštanska uprava u Zadru bi bila potčinjena guvernerovom uredu. U pitanjima koja se tiču financija bila bi potčinjena izravno Dvorskom uredu ua financije.

 

Crateyevi prijedlozi su većinom naišli na zid nerazumijevanja u Beču. Carskim dekretom je odobreno u dogledno vrijeme osnivanje Višeg poštanskog ureda u Zadru, a za njenog upravitelja će biti imenovan Johann Cratey uz plaću od 800 guldena plus 200 guldena za posebne potrebe. Također je odmah potvrđeno namještenje Johanna Ivankovicha kao poštanskog službenika, a u hitnu proceduru je upućeno osnivanje poštanskog ureda u Dubrovniku. Svi ostali prijedlozi su privremeno stavljeni na stranu dok se ne provedu respektabilna istraživanja i ne prikupe mišljenja stručnjaka. Sljedeći Crateyev prijedlog za poboljšanje poštanske službe je usljedio 20. listopada 1804., a bio je adresiran na ured guvernera Dalmacije. Suština tog novog prijedloga je bilo dovršenje konačnog ustroja poštanskog sustava u Dalmaciji. U ožujku 1805. ministar financija grof Karl Zichy je izvjestio guvernera Bradya da se čeka konačna odluka o rješenju ovog pitanja. Guverner je ovu zadovoljavajuću vijest odmah prenio organima poštanske direkcije u Zadru. Aktom od 14. travnja 1805. konačno su donesene pozitivne odluke o reformi poštanskog sustava Dalmacije. Ovim aktom je ustrojena Viša poštanska uprava u Zadru, a osnovano je uz postojeću Zadarsku poštansku direkciju još devet novih direkcija na području Dalmacije. Jedna od njih je osnovana i u Obrovcu što pokazuje da je taj grad i dalje ostao kao ključna spona u vezi između Zadra i kontinentalne Hrvatske. U Benkovcu je otvoren poštanski ured koji je imao zadaću razvrstavanja pošte. Spomenutim aktom je propisano otvaranje još 29 novih poštanskih ureda kao i zapošljavanje dodatnih nosača koji su raznosili poštu pješke ili na konjima. Za proračun poštanske uprave u Dalmaciji je predviđen iznos od 8.584 guldena. Međutim provedba ovih posljednjih zamisli nije stigla biti izvršena pošto je Austrija mirom u Pressburgu 26. prosinca 1805. morala predati Dalmaciju Francuzima. 

Poštanske tarife i način plaćanja poštanskih usluga

Uredbom od 1. siječnja 1789. pitanje načina određivanja poštanske tarife na području Austrije i njezinih provincija riješeno je na taj način da se ona naplaćivala samo u ovisnosti o težini pisma, a ne u ovisnosti o težini pisma i udaljenosti kako je bilo regulirano do tada. Najniža tarifa za pismo minimalne težine od 1 lota iznosila je 8 kreuzera. Način plaćanja ostao je baziran na sustavu da polovicu poštarine plaća pošiljatelj, a drugu polovicu primatelj pisma. Iznos koji je trebao biti naplaćen od primatelja je bio označavan rukom pisanom oznakom s nekom vrstom crvene olovke (Röthel) ili se na onu stranu pisma gdje se nalazila adresa primatelja stavljala posebna oznaka tintom. Ako se sada osvrnemo na posebnu naknadu koju je dobivao službenik Ivankovich možemo lako uvidjeti da je poštanski sustav koji je uveden u Dalmaciji bio donekle različit u odnosu na onaj koji je funkcionirao u Austriji. Pošiljatelj iz Zadra koji je slao pismo minimalne težine u bilo koji drugi dio pokrajine ili države morao je platiti polovicu poštarine (4 kreuzera) i dodatnih kreuzera za "troškove poštanskog ureda". Ako se tu pribroji i još 4 kreuzera koji se naplaćuju od primatelja tada se dolazi do zaključka da je ukupna poštarina iznosila 13 kreuzera, a što je bilo znatno više nego što je bilo propisano centralnom uredbom. Nakom višekratnog negodovanja stanovništva 1. lipnja 1798. je došlo do promjene u naplati poštarine. Prema novom lokalnom pravilniku službenik Ivankovich je po osnovi pokrivanja vlastitih troškova za svako pismo minimalne težine primao naknadu od 1 kreuzera.

Novom centralnom uredbom od 1. kolovoza 1798. na području Austrije i u njenim provincijama povećana je poštanska tarifa za pisma minimalne težine na 12 kreuzera. Nedugo nakon toga, 8. prosinca 1798. usljedila je nova lokalna uredba kojom je određeno da poštanska tarifa na području provincije Dalmacije i dalje ostane nepromjenjena. Pod tim se podrazumjevalo da pošiljatelj iz Zadra i Dalmacije i dalje plaća iznos u visini od 5 kreuzera (4 kreuzera poštarine i 1 kreuzer "posebnih troškova"), a logično iz toga slijedi da je primatelj morao platiti razliku od 7 kreuzera. Centralnom uredbom iz 1803. povećana je poštanska tarifa za pisma minimalne težine u unutrašnjem prometu na 16 kreuzera. Za područje poštanske direkcije Zadar i dalje je vrijedila lokalna tarifa iz 1798., što znači da je primatelj morao sada snositi poštarinu u iznosu od 11 kreuzera. 6. travnja 1803. lokalnom uredbom guvernera Dalmacije uvedena je poštanska tarifa koja se odnosila na korenspondenciju adresiranu unutar Dalmacije. Za pismo minimalne težine ½ lota trebalo je platiti poštarinu u iznosu od 3 kreuzera, a za pismo duplo veće težine poštarinu 6 kreuzera. Za pisma koja su putovala u inozemstvo poštarina se u početku naplaćivala tako da je pošiljatelj plaćao poštarinu do granice, a ostatak se naplaćivao od primatelja. Kasnije su međudržavnim ugovorima uvedeni nešto jednostavniji načini plaćanja. Mogućnost slanja preporučenih pisama s potvrdom o primitku postojala je u austrijskom poštanskom sustavu od samog početka pod nazivom "Recomandirt". Posebne oznake na tim pismima su poznate tek od 1817. godine. Korenspondencija između vladinih ureda u Austriji je bila oslobođena plaćanja poštarine. Na tim pismima se redovito na adresiranu stranu olovkom stavljala oznaka u obliku rukom pisanog slova "P", što je značilo da je poštarina plaćena u potpunosti. Plaćanje poštarine za korenspondenciju između vladinih ureda i ureda lokalnih vlasti u provincijama i gradovima bilo je regulirano na taj način da su u većini slučajeva ovi posljednji morali snositi dio troškova poštarine. Na pismima službenog karaktera većinom se u lijevom donjem kutu nalazi rukom pisana oznaka "Ex Offo", što u slobodnom prijevodu sa latinskog znači "službeno". Poštarinu za korenspodenciju između službenih tijela i privatnih osoba uvijek su u punom iznosu snosile privatne osobe.

Poštanski žigovi

Razlozi pojave poštanskih žigova na teritoriju Austrije još uvijek je nepoznanica pošto nema službenih dokumenata o njihovom nastanku, a pretpostavlja se da su nastali u svrhu naplate poštarine kada se ona obračunavala u ovisnosti o težini pisma i udaljenosti između pošiljatelja i primatelja. Kod preuzimanja pisma poštanski službenici su morali dobro paziti da li je na poleđini pisma naznačeno mjesto pošiljateljeve adrese. Razlog toj strogoj kontroli je upravo bila naplata poštarine od strane primatelja koja se mogla ispravno odrediti samo ako se na pismu nalazilo ime mjesta odakle je pismo poslano. Kako bi se poštanskim službenicima olakšao i ubrzao rad uvedeni su žigovi s imenom mjesta pomoću kojih se vrlo jednostavno moglo odredite podatke o mjestu iz kojeg je pismo poslano. Prvi austrijski poštanski žigovi datiraju iz 1751. (Beč), a u Hrvatskoj se pojavljuju već nakon nekoliko godina. Najstariji do sada pronađeni hrvatski poštanski žig je žig Rijeke iz 1755. godine. Uredbom o naplati poštarine iz 1789. ukida se ovisnost poštarine o težini pisma i udaljenosti, a nova regulacija uvodi samo ovisnost o težini pisma.

Sljedeći novu regulaciji poštanski službenici u većini slučajeva prestaju udarati žigove na pisma što praktički dovodi do potpunog nestanka postojećih žigova. Ipak mjesto pošiljateljeve adrese je i dalje ostalo bitno iz razloga što se znalo dogoditi da pismo nije moglo biti uručeno adresatu te ga je bilo potrebno vratiti pošiljatelju. Međutim kako nije postojala naredba o uporabi žigova poštanski službenici se nisu ni trudili provjeravati postojanje podataka o pošiljatelju. Ponovna obvezatna uporaba žigova usljedila je tek nakon donošenja uredbi iz 1810. i 1817. godine. Što se tiče poštanskih žigova Zadra u periodu prve austrijske vladavine njihovo postojanje do sada nije otkriveno. Ne može se sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da nisu postojali, ali također je vjerojatnost njihova postojanja vrlo mala iz jednostavnog razloga što nije ni bilo potrebe, odnosno naredbe, njihovog korištenja. Ipak na pojedinim pismima se susreću rukom napisane poštanske oznake, a što je samo bio nastavak mletačke tradicije. Obično se susreću rukom pisani natpisi tal. "da Zara" (iz Zadra) i njem "von Zara in Dalmatien" (iz Zadra u Dalmaciji).

Literatura:

1. Brumby, Martin, Dalmatia, York 1997.
2. Cividini, Dragutin, Poštanski manipulaivni žigovi Hrvatske 1755. - 1918., Zagreb 1994.
3. Mueller, Edwin, Handbook of the prestamp postmarks of Austria, New York, 1960.
4. Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Split 2004.
5. Petric, Nikola, Predfilatelistički poštanski žigovi Hrvatske, Zagreb 1999.
6. Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Split 2004.

Jurica Vučetić

web hosting powered by www.zubak.com