Philatel Philatel

RAZDOBLJE DRUGE AUSTRIJSKE VLADAVINE 1814. - 1918.

Povezivanje Zadra poštanskom kočijom s unutrašnjosti zemlje nalazilo je na niz poteškoća što se vuklo još iz razdoblja prve autrijske uprave. Najkraća relacija s kojom je Beč bio povezan sa Zadrom prolazila je sljedećim mjestima: Beč - Varaždin - Zagreb - Karlovac - Žuta Lokva - Gospić - Sveti Rok - Obrovac - Smilčić - Zadar. Svakako najlošiji dio puta je bilo povezivanje Svetog Roka s Obrovcom preko Velebita. Prometovanje spomenutom trasom bilo je problematično i za običnog nosača pošte koji je svoju radnu obvezu obnašao pješice. Prve ideje o povezivanju Zadra sa Zagrebom i Karlovcem poštanskom kočijom potječu već od 11. veljače 1817., kada je iz dalmatinske guvernature uslijedio takav zahtjev. Zahvaljujući izvješću člana Dvorskog vijeća von Flocha saznajemo da je prema prihvaćenom mišljenju eksperata, uspostava usluge poštanskih kola u Dalmaciji trenutačno, zbog ondašnje situacije, nemoguća. To se prvenstveno odnosi na neadekvatne prometnice s velikim kosinama i usponima, nedovoljan broj stanovništva te nedostatak opće sigurnosti. Pošto je nakon uspotave novog tarifnog modela u Carstvu došlo do gubitka u isplativosti poštanskog sustava u Dalmaciji, uvođenje poštanske kočije te bi gubitke još više povećalo.

Spomenuti zahtjev iz 1817. je nakon višegodišnjeg razmatranja odbijen 1820. godine. Zahtjevana veza s poštanskom kočijom zamišljala se kao povezivanje Zadra s ostatkom Hrvatske preko Vojne krajine. Prema toj zamisli kočija je trebala prometovati jednom mjesečno. Iako su slabi cestovni uvjeti bili prvenstveni razlog odbijanja ovog prijedloga, svakako je i mala količina poštanskog i putničkog prometa bila razlogom takvoj negativnoj odluci. Prema obrazloženju uspostava veze s poštanskom kočijom ne bi donijela nikakve koristi ni carskoj ni lokalnoj administraciji, a poštanskom upravitelju to bi bilo samo dodatno opterećenje, jer bi morao držati najmanje dva konja više. To bi svakako bili preveliki troškvi i napori da bi se samo 12 puta u godini Zadar povezao s unutrašnjosti. Postupnim napretkom i razvojem dolazi ipak do potrebe za ovakvim načinom povezivanja. To su svakako diktirali razlozi povećanog poštanskog prometa, a naročito putničkog prometa, budući da su poštanske kočije istodobno s poštanskim pošiljkama prevozile i putnike. O povezivanju Zadra s Bečom pomoću poštanske kočije saznajemo iz službenih poštanskih novina iz 1842. godine. U njma se navodi da poštanska kočija prometuje na udaljenosti od 85 poštanskih milja (oko 650 km) te da svakih 14 dana (u subotu) odlazi iz Beča prema Zadru, a iz Zadra polazi svakih 14 dana (utorkom). Iako je ovo novo prijevozno sredstvo došlo u Zadar tek 1842., u ostalom dijelu Carstva to je već bila uobičajena pojava.

U izvorima možemo naići na različite reforme poštanskog sustava koje se tiču i poštanskih kočija. Navode se reforme iz 1816. i 1820., a svakako je najznačajnija ona iz 1830. s kojom je poštanska služba sjedinjena sa službom poštanskog prometa kočijama. Tom reformom su poštanske podstanice (Briefsammlung) postale nezavisne od poštanskih postaja (Postation) te su dobile naziv samostalne poštanske podstanice (Selbständige briefsammlung). Završna reforma u prefilatelističkom razdoblju je usljedila 1. veljače 1849. kada je uredbom sav poštanski promet (promet kočijama, željeznicom i parobrodima - službeno uspostavljen tek 1837.) stavljen pod nadležnost Ministra trgovine, industrije i javnih zgrada (Ministerium für Handel, Gewerbe und Oeffentliche Bauten), a pod nazivom Glavna uprava prometa (Generaldirektion für Communicationen).

Uspostava definitivnog poštanskog sustava u Dalmaciji

Skupina daljnjih istraživanja i razmatranja dovela je do otvaranja novih poštanskih postaja, poboljšanja sakupljanja pisama te povezivanje s otocima. To je uključivalo i pitanje plaćanja i potpisivanja ugovora s poštanskim upraviteljima (prvenstveno s obzirom na pitanje dodjele položaja u poštanskom uredu, bilo doživotno ili za razdoblje). Kroz pola godine nadzori poslovanja su bili rigorozni, što je vodilo u završnoj verzji podnošenjem "najponiznijeg izvješća" od 18. lipnja 1829. godine. Sve je to rezultiralo reorganizacijom poštanskog sustava u Dalmaciji koja je nastupila 10. srpnja 1831. godine. Nakon privremenog uređenja, koje je potrajalo punih 17 godina, status Više poštanske uprave u Zadru je i konačno potvrđen pa je time potvrđena potpuna nezavisnost poštanske uprave u tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji, kasnijoj austrijskoj krunovini. Prva reorganizacija nakon konačnog uređenja vodila je uspostavi tri glavna poštanska pravca iz poštanskog središta u Zadru, čime se nastojao modernizirati poštanski promet. Dva od ova tri pravca bili su stari poštanski pravci još iz vremena Prve austrijske uprave Dalmacijom, prvi koji je Zadar, preko Obrovca i Vojne krajine, povezivao s Bečom i drugi, koji je uz obalu povezivao Zadar s Kotorom. Treći pravac je uspostavljen 1831., a vodio je iz Zadra obalnim putem prema Ninu, odakle su se opsluživali sjeverni otoci (Pag i Rab).

Unatoč spomenutoj reformi i dalje su na snazi ostala neka provizorna rješenja. Na zadarskom području ni jedan poštanski ured, osim zadarskog poštanskog ureda, nije bio uspostavljen tako da bi mogao na najbolji mogući način pružati zadane usluge. Sve je to bilo povezano s nedostatkom prometa, nedovoljnim brojem potrebnog osoblja i svakako nedostatak svrsishodnog uređenja interijera poštanskog ureda.  Poštanski sustav na zadarskom području je reformom iz 1831. izgledao ovako:

  • Zadar (Viša poštanska uprava i Glavni poštanski ured)
  • Pravac 1. - Smilčić (Poštanska postaja) - Obrovac (Poštanski ured i Poštanska postaja)
  • Pravac 2. - Zemunik (Poštanski ured) - Benkovac (Poštanski ured) - Ostrovica (Poštanski ured)
  • Pravac 3. - Nin (Poštanski ured) - Pag (Poštanski ured) - Rab (Poštanski ured)

U novootvorene poštanske urede spadaju: Rab (1830.), Nin, Pag i Zemunik (svi uredi su otvoreni 10. srpnja 1831.).

Poštanski uredi u sklopu ostalih administartivnih ureda

Jedino je zadarski poštanski ured zadovoljavao sve uvjete određene tadašnjim austrijskim pozitivnim propisima koji su regulirali područje poštanskog prometa. Djelomično su još u Dalmaciji te uvjete zadovoljavali poštanski uredi u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Kako bi se barem donekle udovoljilo zahtjevima i kako poštanski uredi u manjim mjestima ne bi poslovali s gubitkom, došlo se na ideju da se poštanski uredi otvore u sklopu ostalih ondašnjih ureda Carske administracije. Obično je bilo riječ o poreznim i carinskim uredima, a jedan od službenika je bio zadužen za poštanski promet. Kao nagradu za svoj dodatni rad primao je, uz redovnu plaću, još 120 guldena. U onim mjestima koja nisu imala ni carinske ni porezne urede, poštasnki ured je otvaran u sklopu sanitarnog ureda. Tu se nagrada za dodatni rad isplaćivala tako da je službenik mogao za sebe zadržati 1/3 naplaćene poštarine, ali ne više od 100 guldena ukupno. U poštanskim postajama s konjima prijenos pošte je bio dodijeljen zainteresiranoj osobi u mjestu te je ta osoba bila imenovana "upraviteljem Carske i kraljevske staje". U sklopu njezina posla bio je transport poštanskih pošiljki i putnika. Listonoše su dobile naziv "Carski i kraljevski listonoša" i nosile su službene značke. Svoju obvezu oni su i dalje obavljali pješice, konjima ili s malim natkritim kolima.

Posljednjom reformom u predfilatelističkom razdoblju iz 1849. poštanski je sustav organiziran tako da su svi samostalni poštanski subjekti dobili naziv Poštanski uredi (Postamt),  a oni koji su uz to imali i vlastite kočije nazivali su se Poštanski uredi s postajom (Postamt mit Poststation). Oni poštanski subjekti koji su jedino imali namjenu držanja poštanskih konja i kočija, a bez rukovanja s pismima, nazivaju se Poštanska postaja (Poststation), a one poštanske postaje koje su sakupljale pisma, a bez daljnje samostalne distribucije, nazivale su se Poštanska sabirališta (Postexpedition ili Briefsammlung).

Poštanske tarife i način plaćanja poštanskih usluga do uvođenja poštanskih maraka

Nakon ponovne uspostave austrijskog poštanskog sustava na području Dalmacije nanovo su uvedene austrijske poštanske tarife i načini plaćanja poštanskih usluga. Centralnom uredbom poštarina se od 1. listopada 1810. u Austriji ponovno počela naplaćivati u ovisnosti o težini pisma i udaljenosti na koje je poslano (do četiri i više od četiri poštanske postaje), a najniža poštarina za pismo minimalne težine (1 lot - 17.5 g) je određena na 16 kreuzera. Maksimalna težina pisma je iznosila 5 lotova. Spomenuta poštarina je od 21. veljače 1811. smanjena na 8 kreuzera, a povećanje na 12 kreuzera je usljedilo od 16. svibnja 1815. i potrajalo je do 31. svibnja 1817. godine. U tom razdoblju ostao je isti način naplate poštarine - plaćala se tako da je polovicu platio pošiljatelj, a drugu polovicu primatelj. Za pisma čija je težina bila veća od 5 lotova, a najviše do 10 lotova, poštarina se računala tako da se tarifi koja je vrijedila do težine 5 lotova dodavalo 5 kreuzera za svakih daljnjih 1 lota težine. Za pisma čija je težina bila veća od 10 lotova, a najviše do 20 lotova, poštarina se računala tako da se tarifi koja je vrijedila do težine 10 lotova dodavalo 2 kreuzera za svakih daljnjih 1 lota težine. Za pisma čija je težina bila veća od 20 lotova, a najviše do 32 lota (1 funta), poštarina se računala tako da se tarifi koja je vrijedila do težine 20 lotova dodavao 1 kreuzera za svakih daljnjih 1 lota težine. Za pisma čija je težina bila veća od 32 lota, a najviše do 5 funti, poštarina se računala tako da se tarifi koja je vrijedila do težine 32 lota dodavao 1 kreuzera za svaki daljnji lot težine.

Poštanska reforma od 1. lipnja 1817.

Od 1. lipnja 1817. za cijelo područje Austrije primijenjuje se novi način obračuna temeljen na težini pisma i broju zona koje pismo pređe. Minimalna obračunska težina pisma je centralnom uredbom smanjena na 1 lota, a poštarina u unutrašnjem prometu za takvo pismo poslano u prvoj zoni je određena na 6 kreuzera. Za svakih sljedećih pola lota u prvoj zoni poštarina se povećavala za narednih 2 kreuzera. Za pisma čija je težina prelazila 5 lotova vrijedio je isti način odeđivanja tarifa kao i prije ove reforme. Cijelo carstvo je podijeljeno u sedam poštanskih zona, s time da je minimalna udaljenost iznosila do 3 poštanke postaje, a najviše do 18 postaja. Za udaljenosti preko 18 postaja vrijedila je jedinstvena tarifa. Najveća težina pisma je određena na 32 lota, a maksimalna poštarina za takvo pismo poslano na najveću udaljenost je iznosila najmanje 33 guldena i 36 kreuzera.

Spomenutom uredbom određen je i novi način naplate poštarine, kao i oznaka naplate. Uvedene su mogućnosti da pošiljatelj plati cijelu poštarinu ili da plati njezinu polovicu, a da se druga polovica naplati od primaoca. U slučaju kada je poštarina trebala biti naplaćena u potpunosti od primatelja, na adresiranu stranu pisma se crvenom olovkom ili tintom upisivao iznos koji je trebao biti naplaćen. Ako je poštarina bila u potpunosti plaćena od pošiljatelja tada bi se adresirana strana pisma prekrižila s dvjema dijagonalnim linijama, a iznos naplaćene poštarine se upisivao na suprotnoj strani. U slučaju ako bi pošiljatelj platio samo polovicu iznosa poštarine, tada bi se adresirana strana pisma prekrižila samo jednom dijagonalnom linijom te bi se još na toj strani upisao iznos koji je trebao biti naplaćen od primatelja. Iznos koji je naplaćen od pošiljatelja upisivao bi se na suprotnoj strani pisma. Obveza uporabe crvene tinte za plaćenu poštarinu, a crne za neplaćenu vrijedila je za sve veće poštanske urede od 1833. godine. Manji poštanski uredi su mogli koristiti samo crnu tintu.

Ovaj novi način naplate poštarine svakako je bio vezan uz puštanje u promet novog "tehničkog dostignuća" u poštanskom prometu - poštanskog sandučića. Od 1. lipnja 1817. određeno je da se ispred svakog poštanskog ureda i na važnijim mjestima u gradu postavi poštanski sandučić u koji su se mogla ubacivati nefrankirana pisma u unutrašnjem prometu. To je omogućilo korisnicima poštanskih usluga da više ne moraju čekati otvaranje poštanskih ureda. Naravno, u tom slučaju cijelu bi poštarinu morao platiti primatelj. Za slanje pisama u međunarodnom prometu i dalje je ostala obveza da ih se donese u poštanski ured i da pošiljatelj plati puni iznos poštarine do granice, odnosno pun iznos poštarine u unutrašnjem prometu. Novost je bilo i uvođenje posebne tarife za pisma poslana u lokalnom prometu (unutar istog mjesta s poštanskim uredom). Ova tarifa za pismo minimalne težine iznosila je 2 kreuzera do težine 2 lota. Naknada za pismo koji bi bilo izravno odneseno adresatu, dakle bez odnošenja u poštanski ured, iznosila je 1 kreuzer za pismo minimalne težine, a tarifa je rasla u ovisnosti o težini pisma.

S ovom novom regulacijom naplate poštarine u Dalmaciji ponovno je nastao problem. Naime, kako je u Dalmaciji udaljenost između pojedinih poštanskih postaja bila znatno veća nego u ostalim zemljama austrijske krunovine (prosječna udaljenost između dvije poštanske postaje ili ureda iznosila je oko 8.000 klaftera, oko 15 kilometara, s malim odstupanjima), odmah je uočeno da bi striktna primjena ove nove uredbe bila nepovoljna za carsku riznicu. Kao najbolji primjer može se navesti udaljenost između Zadra i Splita. Ukupno je ova udaljenost prije računata kao 91 poštanskih stadija odnosno 19 austrijskih milja, preračunato u kilometre oko 144 kilometara. Ako sada to usporedimo s prije spomenutih 15 kilometara kao prosječnu udaljenost između dviju poštanskih postaja ili ureda i tome dodamo da su se između Zadra i Splita, a preko Šibenika i Trogira, nalazila samo dva poštanska ureda, dolazimo do izračuna da se za tu udaljenost plaćalo samo 2 kreuzera, a prema novoj tarifnoj odredbi je trebalo platiti 6 kreuzera. Nakon što su službenici Više poštanske administracije u Zadru upozorili na ovaj problem, Carski ured za računovodstvo je u svom izvješču od 25. kolovoza 1817. predložio da se tarife računaju shematski tri po tri između određenih mjesta gdje god je to prema sljedećem određenju bilo moguće:

- Zadar - Šibenik - Trogir = 4 kreuzera
- Split - Omiš = 6 kreuzera
- Makarska - Brist = 8 kreuzera
- Opuzen - Obsojava = 10 kreuzera
- Dubrovnik = 12 kreuzera
- Herceg Novi - Kotor = 14 kreuzera

S tim izvješćem se složio i dalmatinsku guverner. Ovim prijedlogom kanilo se ne odstupati znatno od centralne uredbe o računanju poštanskih tarifa, odnosno da ne bude preveliki gubitak za carsku riznicu. Od 1820. u Dalmaciji se prešlo na računanje tarifa tako da se  poštarina izračunavala prema broju poštanskih stadija gdje god nije bilo moguće primijeniti centralno pravilo o izračunu prema broju prijeđenih poštanskih postaja ili ureda, sve radi što manjih gubitaka carske riznice. Ovakav način izračuna poštarine u Dalmaciji je vrijedio do 1. kolovoza 1842., kada je novom poštanskom reforomom promijenjen način izračuna tarifa.

Poštanska reforma od 1. kolovoza 1842.

Novi način naplate poštarine, uveden od 1. kolovoza 1842., bazirao se također na određivanju poštanske tarife u ovisnosti o težini pisma i o udaljenosti na koju je pismo poslano, ali se udaljenost počela računati u austrijskim miljama (1 austrijska milja = 7586 m). Kao najmanja težina pisma i dalje je zadržana mjera od 1 lota (list papira bez omotnice, a uvedena je i nova mjera od 3 lota što je odgovaralo listu papira u omotnici), a najmanja udaljenost (I. zona) računala se do 10 austrijskih milja. Cijelo područje Carevine je podijeljeno, prema udaljenosti, na dvije poštanske zone. Prva zona do 10 austrijskih milja, a druga preko 10 austrijskih milja. Kako se ovakav sustav dualnih zona nije pokazao primjerenim, 1. ožujka 1843. dolazi do promjene, tako da je prva zona povećana na udaljenost do 20 austrijskih milja, a druga preko 20 austrijskih milja. Od 1. lipnja 1848. dolazi do ponovnog prilagođavanja zona udaljenosti u poštanskom prometu. Uz postojeće dvije zone uvodi se i treća zona. Prema novoj podjeli cijelo je Carstvo podijeljeno u tri poštanske zone: prva zona do 10 austrijskih milja, druga do 20 austrijskih milja, a treća preko 20 austrijskih milja. Povezano s time dolazi i do prilagođavanja poštanskih tarifa.

Završnim prilagođavanjem tarifa (od 1. travnja 1849.) u razdoblju prije uvođenja poštanskih maraka, druga je zona povećana na 30 austrijskih milja, a logično s time, treća zona je bila udaljenost veća od 30 austrijskih milja. Poštarina za pisma poslana u lokalnom prometu ostala je idenetična onoj iz 1817. godine. Za ona pisma koje je listonoša izravno odnosio adresatu, dakle, bez zadržavanja u poštanskom uredu, reformom iz 1842. je nastala promjena, naime naknada za ovu uslugu smanjena na svega 1 kreuzera. Uredbom iz 1848. potpuno je ukinuta poštarina za ova pisma, ako su poslana u mjestu gdje za poštanski promet nije bio zadužen poštanski službenik već neki drugi administrativni službenik.

Preporučena pisma - tarife i načini naplate

Prva tarifa za preporučeno pismo uvedena je 1. siječnja 1789., iznosila je 6 kreuzera. Uredbom od 1. veljače 1814. preporuka se plaćala tako da je 6 kreuzera naplaćivano pošiljatelju, a daljnih 6 kreuzera je morao snositi primatelj. Od 16. svibnja 1815. preporuka se naplaćivala 12 krezuera i to samo od pošiljatelja. Poštanskom reformom od 1. lipnja 1817. preporuka se naplaćuje od pošiljatelja u visini od 4 kreuzera, a od 1. kolovoza 1842. tarifa za preporučeno pismo je iznosila 6 kreuzera. Također je tim reformama uređeno da se poštarina za preporuku može naplatiti ili od pošiljatelja ili od primatelja. Prilikom predaje preporučenog pisma pošiljatelj je dobivao potvrdu o primitku pošiljke (Recepisse). Spomenuta potvrda nije bila unificirana za cijelo područje Carstva već se razlikovala od poštanskog ureda do poštanskog ureda, odnosno poštanski službenici su samostalno određivali njezin izgled i tiskanje. Također je od 1826. postojala mogućnost da pošiljatelj sam izradi spomenutu potvrdu, koju bi mu nakon primitka preporučenog pisma potpisao poštanski službenik te da tako uštedi naknadu koju bi morao platiti za izdavanje potvrde. Kroz cijelo razdoblje od 1. studenoga 1789. do 31. srpnja 1842. taksa za spomenutu potvrdu je iznosila 2 kreuzera, a kasnijom reformom je ukinita, odnosno bila je uračunata u cijenu preporuke. Spomenuti se iznos naplaćivao ili od pošiljatelja ili od primatelja, sve dok reformom iz 1817. nije određeno da se naplaćuje isključivo od pošiljatelja.

Postojala je i mogućnost izdavanja povratnice (Retour-Recepisse), odnosno potvrde koja bi bila uručena pošiljatelju nakon što bi ju primatelj potpisao prilikom preuzimanja preporučene pošiljke. Povratnicu je izdavao poštanski ured iz kojeg je upućeno preporučeno pismo i putovala bi do primatelja zajedno s tim pismom. Naknada za takvu uslugu se od 1. studenoga 1789. do 31. srpnja 1842. naplaćivala 3 kreuzera, a nakon toga se obračunavala prema najnižoj poštanskoj tarifi (pismo od 1 lota) za istu udaljenost na koju je poslano preporučeno pismo. Do reforme iz 1842. se naplaćivala od primaoca, a nakon toga od pošiljatelja.

Poštarina u međunarodnom prometu

Institut naplate poštarine u međunarodnom prometu u ovom razdoblju spada u specijalističko proučavanje poštanskog prometa te će u ovom tekstu biti opisan samo u najkraćim crtama. Kao osnovna vodilja u cijelom ovom razmatranju navodi se podatak da je pošiljatelj s područja Austrije plaćao puni iznos poštarine do granice, odnosno do poštanskog ureda/poštanske postaje koji je bio najbliži granici. Naravno, i u ovom slučaju su pisma upućena od članova dvorske svite (Dvorska pisma - Hofbriefe) i službena pisma (ex-offo) bila oslobođena poštarine. Oznake na tim pismima su bile identične oznakama na pismima (dvorskim, službenim i potpuno plaćenim) koja su bila poslana unutar Carstva. Tarife za spomenuta pisma bile su određene na sljedeći način: od 15. ožujka 1811. do 31. siječnja 1814. naplaćivalo se 14 kreuzera za 1 lota, odnosno 1 gulden i 10 kreuzera za otkupninu kad je pismo dolazilo iz inozemstva. Od 1. veljače 1814. do 15. svibnja 1815. naplaćivalo se 16 kreuzera za 1 lota, odnosno 1 gulden i 20 kreuzera za otkupninu kad je pismo dolazilo iz inozemstva, od 16. svibnja 1815. do 31. svibnja 1817. naplaćivalo se 2 kreuzera za pismo težine 1 lota koje je putovalo do 3 poštanska ureda/poštanske postaje odnosno 8 kreuzera za pismo koje je putovalo do 6 poštanskih ureda/poštanskih postaja.

Od 1. lipnja 1817. do 31. srpnja 1842. naplaćivalo se za 1 lota - 10 kreuzera za pismo koje je putovalo do 9 poštanskih ureda/poštanskih postaja, 12 kreuzera za pismo koje je putovalo do 12 poštanskih ureda/poštanskih postaja, odnosno 14 kreuzera za pismo koje je putovalo preko 12 poštanskih ureda/poštanskih postaja. Od 1. kolovoza 1842. tarifa se određivala prema tablici poštanskih tarifa u ovisnosti o težini pisma i o udaljenosti koju je prešlo do granice. Oznake na takvim pismima su bile označavane tako da se naplaćena tarifa upisivala crvenom olovkom ili crnom tintom na prednjoj strani pisma, a od 1817. na stražnjoj strani pisma.

Pisma u tranzitu - tranzitna poštarina

Kao još jedan zanimljiv i kompleksan institut austrijskog poštanskog sustava tog vremena svakako je institut naplate poštanske tarife za pisma koja su bila u tranzitu preko područja austrijskog carstva. Ovaj poštanski institut se zakomplicirao nakon Bečkog kongresa 1814. zbog stvaranja novih malih europskih država koje su upostavile svoj poštanski sustav, a razriješen je tek nakon potpisivanja međunarodnih sporazuma o ovom pitanju. Najlakše bi ovaj institut bilo objasniti na sljedećem primjeru: Pismo je iz države A upućeno preko države B i C u državu D. Poštarinu u državi A je do granice platio pošiljatelj. Država B se za prijenos pisma preko svoga teritorija naplatila od države C, a država C se je od države D naplatila za troškove koje je platila državi B i za troškove prijenosa pisma preko svog teritorija. Na kraju je država D naplatila primatelju pisma troškove koje je platila državi C te je još zaračunala i svoju unutrašnju poštarinu.

Tako je austrijska pošta u razdoblju od 15. ožujka 1811. do 16. svibnja 1815. naplaćivala tranzitnu poštarinu za pisma koja su stizala iz Francuske, Nizozemske, Švicarske i drugih država u iznosu od 12 kreuzera, a nakon monetarne reforme naplaćivala je za pisma težine 1 lota 18 kreuzera, a za pisama težine 1 lot 24 kreuzera. Za njemačke državice kao što su Frankfurt, Würrtemberg i druge, tranzitna poštarina se nije naplaćivala. Od 16. svibnja 1815. tranzitna poštarina za pismo težine 1 lota je porasla na 45 kreuzera, a za pisma težine 1 lot je porasla na 1 gulden. Od 1819. primjenjuje se nova tranzitna poštarina u ovisnosti iz koje države pismo putuje.

Prvi austrijski poštanski bilateralni ugovor

Dana 1. listopada 1842. između Austrije i Bavarske je zaključen bilateralni poštanski ugovor kojim je uređeno plaćanje poštarine za pisma poslana između tih dviju država. Od toga dana poštarinu za takva pisma mogao je platiti pošiljatelj ili primatelj u cijelom iznosu. Razlika u nacionalnim valutama još je bila riješena poznatom novčanom reformom iz 1754. koja se naslanjala na Kolnsku marku (oko 233.856 grama) te je jedan srebrni Konvencionalni talir, koji je bio osnovna novčana mjerna jedinica na području Svetoga Rimskog Carstva (bio desetina Kolnske marke). Austrijski gulden (CM) je bio 1/20 srebrne Kolnske marke, a bavarski gulden (Rh) je bio 1/24 srebrne Kolnske marke te se na osnovi toga izračunavala poštarina za pisma poslana između tih dviju država. Visina poštarine se računala u ovisnosti o udaljenosti koju je pismo trebalo prijeći, a poštarina se uvijek računala u valuti države gdje je poštarina plaćena odnosno gdje je trebala biti plaćena. U rujnu 1848. je bila uvedena tarifa (3 kr CH = 4 kr Rh) za pismo težine 1/2 lota koje je prešlo udaljenost do 5 milja, ali je isti mjesec i ukinuta.

Uz ove tarife Bavarska je još uvela i posebnu dodatnu tarifu za pisma koja su putovala iz Bavarske odnosno u Bavarsku. Za pismo težine do 1/2 lota je dodatno naplaćivan iznos od 4 kr CM = 5 kr Rh, za pismo težine do 1 lot 6 kr Ch = 8 kr Rh i za pismo težine do 1 1/2 lota 8 kr Ch = 10 kr Rh. Za pisma koja su sadržavala uzorke naplaćivala se 1/3 poštarine najniže uobičajene tarife, a za tiskanice 1/3 poštarine 1/2 najniže uobičajene tarife. Pisma oslobođena poštarine su označavana oznakama "R.S." u Bavarskoj, odnosno "Ex offo" u Austriji. Pisma upućena kraljevskom dvoru naplaćivala su se polovicom poštarine, a također su polovicu poštarine plaćale i ugledne osobe. Što se tiče oznaka na tim pismima, ona su osim uobičajenih poštanskih žigova s imenima gradova i datumima, imala i oznake "O.B.C" (Österreische - Bayerische - Correspodenz) ili "B.O.C" (Bayerisch - Österreische - Correspodenz), ovisno iz koje je države pismo poslano.  

Poštanski žigovi u razdoblju do pojave prvih poštanskih maraka

Nakon što je uredbom iz 1810. uvedena naplata poštarine u ovisnosti o težini pisma i udaljenosti na koje je poslano, ponovno se aktualiziralo pitanje uporabe poštanskih žigova u austrijskom poštanskom sustavu. Novo uvedeni način naplate poštarine za sobom je povukao i dužnost poštanskih službenika da obavezno provjeravaju da li je na pismima navedeno mjesto odakle se pismo šalje jer se jedino na taj način mogla sa sigurnošću i odrediti točna poštanska tarifa. Međutim kako spomenutom uredbom nije određeno i ponovno uvođenje poštanskih žigova, poštanski službenici su i dalje išli linijom manjeg otpora te se vrlo često nije moglo doznati odakle je pismo poslano. Kako bi se napokon stalo na kraj ovoj nemarnosti 18. studenoga 1817. propisano je dekretom obvezatno korištenje poštanskih žigova u svim poštanskim uredima i poštanskim agencijama za sakupljanje pisama. Izuzetak su jedino bili oni poštanski uredi u kojima je promet bio neznatan te je njihovim službenicima bilo dopušteno stavljanje rukom pisanih oznaka. Rok za nabavu poštanskih žigova i obvezatni početak njihova korištenja je određen za 1. siječnja 1818. godine. Prema tom dekretu svi poštanski uredi i samostalne poštanske agencije za sakupljanje pisama, morali su se sami pobrinuti za nabavu poštanskih žigova o svom trošku, a nabava poštanskih žigova za nesamostalne poštanske agencije je stavljena u nadležnost njima hijerarhijski nadređenim poštanskim uredima.

U početku su poštanski žigovi bili različitih dimenzija i oblika, u većini je samo ime mjesta u kojem se nalazio poštanski ured ili poštanska agencija. Godine 1838. počinje masovnija uporaba poštanskih žigova koji su uz ime mjesta nosili i datumsku oznaku tako da je ime mjesta pisalo u gornjem redu, a datum u donjem. Polovicom 1838. svi novi poštanski uredi i poštanske agencije su dobili takve žigove, a ostali su zadražli "bezdatumske" žigove dok im se ti žigovi nisu istrošili. Kada je 1. svibnja 1839. donesena naredba o uporabi žigova s datumom, to je dovelo do niza provizornih rješenja i zanimljivosti (bilo da je "bezdatumskom žigu" dodavan datum, bilo da je napravljen poseban žig samo s oznakom datuma ili pak da je datum ispod žiga upisivan rukom). Samo mali dio poštanskih ureda, u kojima su bili zaposleni državni službenici, dobio je poštanske žigove izravno od svoje direkcije. Međutim, to se počelo u značajnijoj mjeri događati tek pri kraju predfilatelističkog razdoblja. Većina poštanskih upravitelja je uposlila lokalne gravere i kovače kako bi im izradili poštanske žigove. Obično su se za predloške koristili otisci stranih poštanskih žigova ili poštanskih žigova drugih poštanski ureda, a zanimljiva je činjenica da su neki od tako napravljenih žigova bili prava mala umjetnička djela toga vremena. Kako su se neki lokalni graveri znatno iskazali u izradi zatraženih žigova, njihove su usluge počeli naručivati i upravitelji drugih poštanskih ureda, tako da nije rijetkost da cijele regije imaju žigove koje je izradila ista osoba. Ipak u nekim mjestima (čak i regijama) nije bilo moguće naći tako dobrog gravera te su se upravitelji poštanskih ureda za nabavu žiga morali obratiti višoj poštanskoj istanci koja bi ima onda poslala izrađeni žig.

Materijal od kojeg su izrađivani žigovi tog razdoblja bio je metal (željezo, bakar i različite legure) te drvo, a negdje od 1844. svi su bili izrađeni od željeza. Od 1818. karakteristično za austrijske žigove je to da su oko imena mjesta imali okvir. Nakon 1830. "u modu" ponovno dolaze žigovi bez okvira, a onda 1840. pojavili su se prvi kružni žigovi. Od 1846. takvi su žigovi postali gotovo pravilo, ali su se stari zadržali u uporabi još desetak godina. U posljednjim mjesecima predfilatelističkog razdoblja pojavljuju se prvi dvokružni žigovi, slični današnjim žigovima. Neki od žigova toga razdoblja su bili ukrašeni i različitim ornamentima. Često je to bila poštanska truba ili dvoglavni austrijski orao, a još češće se pojavljuje zvjezdica, rozeta ili neki sličan detalj. Posebnost su svakako predstavljali žigovi na novčanim pismima (uputnicama). Spomenuti su se žigovi samo neznatno koristili u većim gradovima, zato jer takvim pismima nisu manipulirali poštanski uredi osobno već samostalne poštanske postaje. Najčešća slova koja su bila na žigovima toga razdoblja su rimska, gotička i rimsko-italik, a po veličini velika ili mala pisana ili tiskarska slova. Žigovi s imenom mjesta i s datumom od 1838. imali su pisana slova, a nešto kasnije 1839. pojavila su se i s prvim tiskarskim slovom u obliku kapitela. Međutim sva tri modela žiga su imala datum napisan rimskim ili kosim (italik) slovima i brojkama u tiskarskom obliku. Od 1845. ukinuta je uporaba kosih (italik) slova.

Na poštanskim žigovima u uporabi je bio njemački jezik. U slučaju da nije postojao njemački naziv mjesta, kao što je to bio slučaj sa Zadrom, a i s ostatkom Dalmacije, na žigu se trebao nalaziti naziv mjesta na jeziku koji je bio službeni na tom području. Kako je na području Dalmacije u tom razdoblju službeni jezik bio talijanski, zadarski odnosno dalmatinski žigovi nosili su naziv mjesta na talijanskom jeziku. Oznaka datuma na žigovima sadržavala je oznaku dana i mjeseca, a ponekad i godine. Većinom se oznaka mjeseca u datumu pisala slovima i to na jeziku koji je bio služben na tom području. Bez obzira kojim tipom slova je bilo napisano ime mjesta u žigu, ime mjeseca u datumskom dijelu žiga je uvijek bilo napisano rimskim tiskanim ili pisanim slovima.

Poštanski žigovi Zadra u predfilatelističkom razdoblju

Prvi poznati poštanski žig Zadra u predfilatelističkom razdoblju za vrijeme druge austrijske vladavine je bio nekadašnji francuski poštanski žig koji je u uporabu uveden 1806. godine. Riječ je o jednorednom i pravocrtnom žigu s natpisom "ZARA" u obliku rimskih tiskarskih slova. Njegova bi veličina bila 15 x 5 mm,  a susrećemo ga u crvenoj i crnoj boji u razdoblju do 1829. godine.

Poštanski žig iz razdoblja Francuske uprave korišten u razdoblju druge austr. vladavine

Pismo posalno iz Zadra na Hvar 11. listopada 1821. godine. Vidi se crvenom bojom rukom napisana težina 1 lot i naplaćena poštarina 10 kreuzera

Prvi poznati austrijski predfilatelistički poštanski žig Zadra napravljen je kao jednoredni i pravocrtni natpis "ZARA" u obliku velikih rimskih tiskanih slova smješten u pravokutni okvir veličine 17 x 6.5 mm. Žig se susreće u crvenoj i crnoj boji. Žig u crnoj boji znatno je rijeđi, a njegova je uporaba, prema različitim autorima i prema mojem osobnom istraživanju počela između 1816. i 1831. (Višacki 1816., Brumby 1831., Cividini 1818. i Müeler 1831.). Susrećemo ga do 1833. godine. Višacki također navodi još jedan ovakav žig veličine 31 x 8.5 mm i stavlja ga u razdoblje između 1816. i 1835. godine. Nijedan drugi autor ne navodi ovaj žig, a ni ja ga nisam imao prilike vidjeti na predfilatelističkom poštanskom objektu. Ovaj žig sam jedino vidio nekih 50 godina kasnije, ali je korišten kao lučki žig.

Prvi poznati austrijski predfilatelistički žig Zadra

Pismo poslano iz Zadra na Hvar 13. srpnja 1829. godine. Poštarina naplaćena u iznosu od 8 kreuzera

Sljedeći žig je bio napravljen tako da je jednoredni i pravocrtni natpis "ZARA" u obliku velikih rimskih tiskanih slova smješten u ovalni okvir veličine 27 x 16 mm. Žig se susreće u crnoj boji (prema Petricu postoji i u crvenoj boji, ali ga ni jedan drugi autor ne navodi, a niti ga ja nisam imao prilike vidjeti). Njegova je uporaba počela 1833. (ovu godinu također navode Petric, Cividini i Višacki dok Brumby i Müeler navode 1834.). Prema mojem istraživanju uporaba je započela najkasnije 1833. jer sam vidio nekoliko predfilatelističkih poštanskih objekata s ovim žigom koji su poslani te godine.

Predfilatelistički žig Zadra u ovalnom okviru

Pismo poslano iz Zadra u Trst 23. studenoga 1833. godine. Oznaka težine 1 lot

Nakon što su 1838. uvedeni u Austriji u uporabu prvi poštanski žigovi koji su uz ime mjesta imali i oznaku datuma i još kada je uporaba takvih poštanskih žigova postala obvezatnom od 1. siječnja 1839., takvi su se poštanski žigovi pojavili i na šalteru zadarske pošte. Riječ je o dvorednom pravocrtnom natpisu "ZARA/datum" u obliku velikih rimskih tiskanih slova i brojki veličine 21 x 13 mm. Datum na njemu je pisan ovako: dan brojkom, a mjesec skraćenicom na talijanskom jeziku. Oznaka godine nije postojala. Žig susrećemo u crnoj boji, a njegova je uporaba prema različitim autorima i mojem osobnom istraživanju počela 1839. godine. Također postoj i otisci ovoga žiga u plavoj boji, a potječu iz razdoblja nakon 1846. godine. Ovaj žig susrećemo i u filatelističkom razdoblju.

Prvi zadarski predfilatelistički "datumski" žig

Pismo poslano iz Zadra u Bergamo 13. lipnja 1840. godine. Oznaka težine 1 1/2 lota

Pismo poslano iz Zadra na Hvar 11. siječnja 1849. 

Sljedeći predfilatelistički zadarski poštanski žig s datumom bio je izrađen u obliku dvorednog pravocrtnog natpisa "Zara/datum" u obliku rimskih pisanih slova veličine 20 x 13 mm. Dan je pisan brojkom, a mjesec skraćenicom na talijanskom jeziku i u obliku velikih rimskih tiskanih slova i brojki. Oznaka godine nije postojala. Žig susrećemo u crnoj i crvenoj boji, a njegova je uporaba prema različitim autorima i mojem osobnom istraživanju, počela 1839. godine. Također postoji i otisci ovoga žiga u plavoj boji, a potječu iz razdoblja nakon 1846. godine. Ovaj žig susrećemo i u filatelističkom razdoblju.

Predfilatelistički "datumski" žig u obliku rimskih pisanih slova

Pismo poslamo iz Mestrea u Zadar 6. srpnja 1861. 

Posljednji predfilatelistički zadarski poštanski žig s datumom bio je izrađen u obliku dvorednog pravocrtnog natpisa "ZARA/datum" u obliku velikih tiskanih kosih (italik) slova veličine 19 x 11 mm.

Predfilatelistički "datumski" žig u obliku italik slova

Pismo poslano iz Reichstadta u Zadar

Dan u datumu je pisan brojkom, a mjesec skraćenicom na talijanskom jeziku i u obliku velikih rimskih tiskanih slova i brojki. Oznaka godine nije postojala. Žig susrećemo u crnoj i crvenoj boji, a njegova je uporaba, prema različitim autorima i mojem osobnom istraživanju, počela 1840. godine. Ovaj žig susrećemo i u filatelističkom razdoblju.

Literatura:

1. Brumby, Martin, Dalmatia, York, 1997.
2. Cividini, Dragutin, Poštanski manipulativni žigovi Hrv. 1755. - 1918., Zagreb, 1994.
3. Ercegović, Velimir, Hrvatska filatelija, Zagreb, 1995.
4. Gabbini, Emanuele M., Storia Postale di Zara, Trapani, 1995.
5. Mueller, Edwin, Handbook of the prestamp postmarks of Austria, New York, 1960.
6. Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Split, 2004.
7. Petric, Nikola, Predfilatelistički poštanski žigovi Hrvatske, Zagreb, 1999.
8. Rukavina, Nikola, Priručnik žigova predfilatelističkog i filatel. doba, Zagreb. 1944.
9. Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Split, 2004.
10. Višacki, Vojin, Vojna pošta i sanitet Vojne granice 1496. - 1871., Beograd, 2000.

  Jurica Vučetić

web hosting powered by www.zubak.com