Filatelija Bokić

Povijesni razvoj poŠte

Za nastanak same riječi pošta postoji više tumačenja. Najzastupljenija je teza da je riječ nastala od latinske riječi "ponere", koja u ženskom obliku glasi "posita", odnosno u prijevodu, sagrađena, postavljena ili namještena. Vjeruje se da je riječ tijekom svoje uporabe skraćivana i iskrivljavana te se tako vremenom razvio korijen sadašnje riječi pošta. Španjolci i Portugalci poštu nazivaju "carrerio" jer je stvorena iz drukčijeg korijena. Naime, "carrerio" je došlo od "currere" što znači trčati, vjerojatno zbog trka glasnika dok su prenosili poruke. Neki autori drže da je današnja riječ "kurir" proizašla baš iz tog korijena "currere", dok neki drugi autori drže da je riječ francuskog porijekla.

Počeci razvitka pošte i glasničke službe

Stvaranjem velikih država u starom vijeku javlja se i potreba za organiziranim prijenosom poruka prvenstveno radi vladanja i sigurnosti države. Tako možemo slobodno reći da je i glavni povod ustrojavanju poštanske službe i organiziranom prijenosu vijesti bilo upravljanje državom i njena obrana. Prema povijesnim izvorima, prvi oblici organizirane poštanske službe pojavljuju se u Egiptu oko 2000. godine prije Krista, za vrijeme XIX. dinastije faraona. Glasnička služba organizirana je za potrebe ustrojstva države odnosno vojne potrebe. Obavljali su je glasnici - pješaci i glasnici na konjima i devama, tako da su na razmacima od šest sati hodanja ili jahanja postojala stajališta na kojima su se smjenjivali glasnici (Message-Relay Svstem). U stajalištima su vođene knjige u koje su se unosili podaci o vremenu dolaska i pošiljkama koje su se predavale. U Kini je također postojala glasnička služba s "relejnim" postajama u vrijeme dinastije Chan, tisuću godina prije Krista. Stara Grčka, za ono doba izrazito demokratska zemlja (naravno, samo za određeni sloj društva), imala je posebno organiziranu poštansku službu. Unutar zidina bila je organizirana gramatophoren, služba koja je imala lokalni značaj jer je prenosila poruke unutar grada, dok je hemerodromen bila služba koja je posredstvom brzih glasnika prenosila poruke na većim udaljenostima.

Prema opisu starogrčkih povjesničara Xenophona i Heradotusa, vrlo dobro organizirana glasnička služba, imena "angareon", funkcionirala je u Perziji, u vrijeme vladavine cara Cyrusa (6. stoljeće prije Krista). Organizacija je bila relejnog tipa sa stajalištima međusobno udaljenim jedan dan jahanja. Prijenos poruka obavljao se danonoćno, a glasnici su predavali jedan drugom pisane ili usmene poruke. Urednom odvijanju službe pridonijeli su vrlo dobri putovi koji su bili izgrađeni od središta države do najudaljenijih provincija. Najveća i najbolje organizirana glasnička organizacija starog vijeka je rimski "Cursus publicus" (lat. državna - javna kola). Tehnički gledano sastojala se od cesta, transportnih sredstava i stanica. Do četvrtog stoljeća Rimski imperij izgradio je 75.000 kilometara puta koji su svi, naravno, vodili u Rim. Ratujući, oni su gradili putove koji su im osiguravali opskrbu vojske u jednom smjeru, dok je u drugom smjeru tekao prijevoz poreza i sličnih tereta. Transportna sredstva bila su tako precizno razvrstana da je svaki tip zaprege imao svoje obilježje i namjenu te svoju vuču, od dvokolice pa do kola sa više osovina, za hitni promet, samo za teret, samo za putnike, za grad, a vukli su ih konji, mazge, volovi, pa čak i deve. Postojale su dvije vrste stanica: one koje su samo služile za izmjenu konja svakih 7-14 km i zvale su se "mansiones" te" mutationes" stanice koje su imale sve prateće objekte, konačišta, krčme, kovačnice, kolare, konjušnice, i postavljale se svakih 45-60 km ili svakih 6-8 "mansiones".

Tehnološki gledano, promet se odvijao kao običan ("cursus clabularius"), koji je prevozio robu i obične putnike prosječnom brzinom od 40-70 kilometara po danu, i brzi ("cursus velox") za prijevoz državnih glasnika i visokih poglavara brzinom do 190 kilometara pod danu. Prema važnosti priopćenja, odnosno putnika, odabirala su se kola i stoka za prijevoz. Više bi konja značilo brže putovanje. Kada bi došli u "mansiones", promijenili bi konje, pa dalje do "mutationes" gdje su jeli, potom dalje do cilja ili mraka. Naime, "Cursus publicus" je prometovala isključivo danju. Organizacijski gledano, "Cursus publicus" je bila regulirana raznim propisima, o obavljanju službe, rasporedu vožnje, trajanju putovanja, tajnosti priopćenja i slično. Ekonomski gledano "Cursus publicus" se financirao iz provincija u kojima je bio organiziran, a troškovi bi se namirivali najviše tlakom ili porezima. Stari Rimljani bili su posebno maštoviti u tom pogledu te su ustanovili: danak na ličnost, glavarinu, prirez za podizanje utvrđenja i mostova, rad na prometnicama itd. U početku je organizacijom upravljao osobno car, a kasnije zapovjednik njegove tjelesne garde. Propašću Rimskog Carstva u 5. stoljeću, gasi se ova služba iako su se neki ostaci zadržali do 9. stoljeća. Mnoge glasničke organizacije koje su kasnije stvarane imale su uzor u "Cursus publicusu".

Srednjovjekovne feudalne usitnjene države nisu imale niti sredstava niti interesa za takvu državnu prometnu organizaciju kakva je bila "Cursus publicus". Prijenos poruka i priopćenja ne smatra se obvezom države tako da su svi oni koji su imali potrebe za tim prepušteni sami sebi. Razvojem trgovine i obrtništva, kao i sveučilišta u vodećim gradovima toga doba, povećava se potreba za prijenosom poruka (vijesti), pisama i pošiljaka. Zainteresirane skupine organiziraju glasničke službe prvenstveno radi zadovoljenja svojih potreba, a potom i za potrebe drugih uz naknadu za obavljanje tih usluga.

Pošta u srednjem vijeku

Kasnije, razvitkom obrta i zanata, razvojem gradova i trgovine javlja se sve veća potreba za komuniciranjem. Kao rezultat pojavljuju se više-manje organizirane poštanske službe čija je usputna djelatnost bila i prijenos pošte. Najpoznatije pošte tog razdoblja bile su: mesarske, samostanske, trgovačke, sveučilišne i slične. Glavno obilježje svih ovih pošta je da su nastale isključivo iz potreba ceha za međusobnim komuniciranjem, a potom su ponudile svoje usluge i svima koji su bili voljni platiti. Premda je u to vrijeme poštu zbog neimaštine mogao koristiti samo uski krug povlaštenog društva, ovu činjenicu valja istaknuti kako prapočetak javnog djelovanja pošte. Treće razdoblje razvoja glasničkih službi u srednjem vijeku započinje procvatom srednjeg vijeka, velikih geografskih i znanstvenih otkrića te reorganizacijom crkve. Ovo je razdoblje označila obitelj Thurn und Taxis koji je bila i ostala sinonim za poštu. Naime, ova je obitelj obavljala poštanski promet punih 450 godina (od početka XVI. pa do polovine XIX. stoljeća). Prvu je koncesiju dobila od države Njemačke (pravo da na njenom teritoriju organizira prijenos pošte), a potom koncesije od Nizozemske, Španjolske, Francuske i Italije. Posebno je zanimljivo da je obitelj, radi organiziranja i obavljanja glasničke službe, od njemačkog cara Maksimilijana dobila i plemićku titulu grofa sa pravom prijenosa s koljena na koljeno. Također je, nakon dugog spora sa ostalim glasničkim službama, dobila isključivo pravo na organiziranje poštanskog prometa. Tako su glasnici i kuriri Taxisovih pošta mogli kazniti i ukloniti sa puta svakog tko obavlja prijenos pisama, tereta i ljudi. Za ilustraciju kako je bilo unosno baviti se prijenosom pošte valja reći da je neposredno nakon gašenja Taxisovih pošta ova obitelj, između ostalog, raspolagala sa 1237 četvornih kilometara zemljišta.

Sličan položaj u Austriji imala je obitelj Paar. Ona je dobila 1624. pravo (koncesiju) za organiziranje redovitoga poštanskog prometa na području dijela Hrvatske, Slovenije i Vojvodine. Imala je i koncesiju za područje Ugarske, Češke i jednog dijela Austrije. Pored vlastite organizacije javnoga poštanskog prometa, obitelj Paar mogla je izdavati koncesije i drugim osobama za otvaranje pošte. To je kasnije uvjetovalo stvaranje tzv. ugovornih pošta kod kojih pravo obavljanja poštanske službe u pojedinim mjestima imaju privatne osobe.


Poštanski promet kao javna (državna) služba

U početku 18. stoljeća pojedine države oduzimaju (otkupljuju) koncesije od privatnika te počinju razvijati javne (državne) poštanske službe. Razlog tomu bila su velika bogatstva koja su stjecali koncesionari obavljanjem poštanskih usluga i prijevozom putnika, stoje proturječilo fiskalnoj politici države koja je ugovorila koncesiju. Godine 1722. austrijski car otkupljuje poštanske koncesije od obitelji Thurn-Taxis i Paar, tako da nositelj organizacije javnoga poštanskog prometa postaje država. Nešto kasnije objavljen je Poštanski patent kojim su normativno regulirana važna pitanja organizacije i funkcioniranja javnoga poštanskog prometa. Doneseni su i prvi zakoni o pošti, u Austriji 1837., Švicarskoj 1849., Mađarskoj 1851., itd. U početku 19. stoljeća u gotovo svim zemljama napušteni su svi oblici koncesija i poštanska služba se organizira kao jedinstvena javna (državna) služba monopolističkog tipa (administration). Država nastoji, pored zadovoljenja sve većih potreba za prijenosom korespondencije i paketa, preko poštanske službe doći i do određenih proračunskih prihoda.

Kao specifičan oblik obavljanja poštanske službe izvan teritorija vlastite države, tijekom 19. stoljeća organiziraju se tzv. konzularne pošte pri diplomatskim ispostavama. Putem konzularnih pošta obavljao se međunarodni poštanski promet pojedinih zemalja. Klasični oblik poštanskog sustava u većini zemalja u osnovi odražava shvaćanje pošle kao posebne institucije (pod državnom upravom ili kontrolom) čija je temeljna zadaća omogućiti svakoj osobi da pod određenim uvjetima pošalje pismovnu ili paketsku pošiljku na bilo koju adresu u zemlji ili inozemstvu. Bitne značajke nacionalizirane poštanske djelatnosti su:

- pošta je javna institucija,
- organizacija prema strogim centralističkim načelima,
- država (vlada) određuje poštanske tarife,
- jednostavna i proširena reprodukcija (razvoj pošte) financira se iz proračuna.

Monopol na obavljanje poštanskih usluga danas je upitan zbog nedjelotvornosti i netržišnog ponašanja državnih monopolista te zbog utjecaja tehničko-tehnološkog napretka. Razvitak donosi učinkovitije načine prijenosa poruka i stvara nove mogućnosti u ponudi usluga putem poštanske mreže. Poštanske organizacije (nacionalni poštanski operatori) pokušavaju se odgovarajućom transformacijom prilagoditi novim uvjetima djelovanja. Prijevozna sredstva su na početku 20. stoljeća odigrala dvojaku ulogu na razvoj poštanskog prometa. S jedne su strane omogućila brz i efikasan prijevoz pošiljaka suvremenim prijevoznim sredstvima na sve strane svijeta te tako poboljšala kvalitetu poštanskog prometa. S druge su strane prijevozna sredstva indirektno poticala tražnju za poštanskim uslugama jer su ljudi više putovali radi osvajanja novih tržišta ili radi razonode, što je pak rezultiralo većim potrebama za komuniciranjem na daljinu. Valja upamtiti da je pošta u to doba bila glavni pokretač i sufinancijer svih prometnih inovacija, od raznih vrsta brodova, preko cestovnih i željezničkih vozila, do zrakoplova.

Poštanska reforma Rowlanda Hilla

Proučavajući funkcioniranje engleskih državnih pošta, zastupnik u Britanskom parlamentu Rowland Hill uočio je znatne nedostatke dotadašnje poštanske službe. To se prvenstveno odnosilo na relativno slabu povezanost i visoke cijene za prijenos poštanskih pošiljaka tako daje većini građana pošta bila nedostupna. Visina poštarine ovisila je o vrsti pošiljke i udaljenosti do koje je treba prenijeti. Način naplate i evidencija o tome bili su vrlo komplicirani te su pridonosili skupoj i sporoj manipulaciji s pošiljkama. Proučivši problematiku napisao je i objavio brošru "Poštanska reforma, njena uloga i značaj" (Post Office Reform, its Importance and Praclicabilitv) 1837. u kojoj je pored ostalog i predložio:

- brži, redovniji i učestaliji prijenos pošiljaka na cijelom području (do tada je prijevoz bio vezan, između ostalog, na količine pošiljaka za prijevoz, slobodnim i raspoloživim sredstvima i slično).

- ukidanje plaćanja poštarine temeljem udaljenosti do odredišne pošte i naplata isključivo prema stopama težine pošiljke te jedinstvene cijene u cijeloj zemlji u visini od jednog penija (penny) za prijenos običnog pisma do pola unce težine, bez obzira na udaljenost odredišta (do tada poštarina se obračunavala prema broju ispisanih listova pošiljke, prema udaljenosti, prema važnosti i slično, tako da su poštarine znale biti izuzetno visoke),

- poštarinu je plaćao pošiljatelj uporabom poštanske marke odgovarajuće vrijednosti, a ukoliko je pošiljka bila nefrankirana primatelj bi plaćao udvostručeni iznos (do tada je poštarinu mogao platiti ili pošiljatelj ili primatelj, ali nije na pošiljci bilo oznake frankiranja te se često znalo dogoditi da obojica plate poštarinu),

- i kao rezultat gore nabrojenog smanjenje broja poštanskih službenika jer više nisu imali posla oko kompliciranog obračunskog sustava poštarine (u svakoj relejnoj postaji dodavali bi se iznosi za sljedeći dio puta), kojekakvim evidencijama i knjiženjima pošiljaka.

Tri godine vodile su se rasprave u Engleskom parlamentu o primjeni reforme između Generalne direkcije pošta i javnosti te je 1840. i prihvaćena. Količina pošiljaka je odmah te godine porasla s 50 na 170 milijuna, a sljedeće, 1841. na 230 milijuna, odnosno gotovo pet puta u samo dvije godine. U svega nekoliko godina, kada je svima postalo jasno da je reforma uspjela i da donosi dobar profit, primijenile su je i druge zemlje diljem svijeta. Već 1842. Austrija je posebnom uredbom primijenila jedinstvene cijene za poštanske pošiljke na svom području, što je obuhvaćalo i Hrvatsku. Pojava prve poštanske marke 1840. u Londonu vezana je uz Hillovu reformu. Činjenica je da se znatno prije pokušalo pronaći sustav naplate poštarine koji bi bio pogodan i za korisnika i za poštu (npr. posebne papirne vrpce s otiskom žiga u Parizu sredinom 17. stoljeća). Prihvaćanjem Hillove reforme, usvojen je i prijedlog J. Chalmersa koji je u svojoj tiskari izrađivao poštanske marke. Prve marke, od jednog penija crne boje te od dva penija plave boje, s likom kraljice Viktorije, pojavile su se u prodaji 6. svibnja 1940. godine.

Osnivanje Svjetske poštanske udruge (SPU)

Reforma Rowlanda Hilla potaknula je vrtoglavi razvoj poštanskog prometa te su nacionalne granice postale prepreka u funkcioniranju međunarodnog poštanskog prometa. Poslati pismo u drugu zemlju bilo je povezano sa razno raznim pravnim problemima, počevši od carinskih propisa te do pitanja vlasništva nad pošiljkom, zatim financijskih problema u svezi plaćanja i raspodjele poštarine za prijenos pošiljaka koje su bile različite od zemlje do zemlje, pa opet do prijevoznih jer su za zemlje koje ne graniče jedna sa drugom trebale od treće tražiti odobrenje za provoz (tranzit) tih pošiljaka. Iz navedenih razloga osnivanju SPU prethodili su najprije međusobni dogovori susjednih zemalja, a zatim i dogovori manjih skupina, prvenstveno kulturno i jezično sličnih zemalja. Tako je 1850. osnovana Europska poštanska udruga koju su sačinjavale zemlje Austro-Ugarske i Njemačke konfederacije. U njihovoj je organizaciji, trinaest godina poslije, zabilježena i prva poštanska konferencija kojoj su nazočile samo zemlje Europe i Amerika.

Na toj prvoj zajedničkoj konferenciji bile su dogovorene osnove međunarodnog poštanskog prometa i pripremljeni materijali za osnivanje Svjetske poštanske udruge. No zbog Francusko-njemačkog rata 22 zemlje su čekale i dočekale 1874. kada su u Bernu na konferenciji osnovale Union generale des postes odnosno Opću udrugu pošta koja je bila na raspolaganju preko 350 milijuna korisnika. Tek je na drugom kongresu udruga dobila svjetsku dimenziju jer su, osim Europe i Amerike, bili nazočni pojedini predstavnici zemalja iz Afrike, Južne Amerike, Azije. Na ovom je Kongresu u Parizu Udruga promijenila ime u Univon postale universelle (UPU), odnosno Svjetsku poštansku udrugu (SPU) te je dogovoren i potpisan temeljni dokument na kojemu se temelji međunarodni poštanski promet Convention, odnosno Svjetska poštanska konvencija (SPK). Zemlje osnivači SPU dogovorili su minimalne uvjete (tri temeljna principa) koje svaka zemlja članica mora poštivati da bi pristupila udruzi, odnosno da bi svjetski poštanski promet uopće mogao funkcionirati. Tri temeljna principa su: jedinstvo teritorije (koji objedinjava sve teritorije članica na kojima vrijede isključivo poštanski akti SPU, a ne nacionalni akti), jedinstvo poštarine (da će se za iste usluge korisnicima naplaćivati iste cijene u bilo kojoj državi članici Udruge) i sloboda tranzita (da sve zemlje moraju provoziti pošiljke preko svoga teritorija najbržim mogućim vezama). Osim toga dogovorili su prijenos jedinstvenih pošiljaka pisama, dopisnica, knjiga, novina i časopisa te ostalih tiskanih stvari kao i jedinstvene stope masa i točno utvrđeni način razdiobe naplaćenih poštarina.

Ustroj SPU mijenjao se tijekom godina, ali dva su tijela oduvijek bila prisutna: Kongres i Međunarodni biro (stalna tijela). Kongres je vrhovno tijelo SPU kojeg sačinjavaju opunomoćenici zemalja članica SPU-a po principu jedna zemlja - jedan glas. Sastaje se u roku pet godina (redovni kongres), a može po potrebi i u kraćem roku (izvanredni kongres). Osnovna zadaća Kongresa je revizija i donošenje akata SPU, izbor članova i odobravanje troškova rada stalnih organa SPU. Međunarodni biro je stalno operativno tijelo SPU sa sjedištem u Bernu, (Švicarska) i zadaća mu je operativno provoditi zaključke koje je donio Kongres, od davanja svekolike podrške zemljama članicama preko suradnje sa Organizacijom UN te do pripreme narednog Kongresa. Osim ovih redovnih tijela, na svakom Kongresu se donose posebne odluke o osnivanju stalnih i povremenih tijela SPU koji imaju točno određene zadaće, npr. pripremiti rezoluciju o hibridnoj pošti za naredni Kongres ili unaprijediti poštansku službu neke regije ili pripremiti novu raspodjelu poštarine za pakete. Akti svjetske poštanske udruge dijele se na obvezne i fakultativne, odnosno na one koji ustrojavaju Svjetsku poštansku udrugu i one koji reguliraju odnose između korisnika nacionalnih poštanskih uprava kao i nacionalnih poštanskih uprava međusobno. Najvažniji akti su Ustav SPU, Svjetska poštanska konvencija, Aranžmani te raznorazne preporuke, želje, rezolucije i slično.

Poštanski promet u Republici Hrvatskoj

Po teritoriju Republike Hrvatske prolazile su dvije glavne prometnice "Cursus publicusa" - Via Dalmatia uz obalni pojas i Via Panonia kroz kontinentalni dio naše zemlje. Posebno su na važnosti te prometnice dobile u 3. stoljeću podjelom rimskog carstva na Istočno i Zapadno carstvo kada se Via Dalmatiom putovalo od Rima pa sve do Soluna i Konstantinopolisa (danas Instabula, a u nekom vremenu i Carigrada) što je bilo i glavno odredište zaobilaznog puta Via Panoniom. Važnije pošte bile su Tarsatica (Trsat), Scnia (Senj), Iadera (Zadar), Salona (Solin), Narona (Opuzen), Epidaurum (Cavtat), na južnoj strani, odnosno Siscia (Sisak), Marsonia (Slavonski Brod), Sirotis (Suhopolie), Mursa (Osijek), Cuccio (Ilok) na sjevernoj strani. Zanimljivo je istaknuti kako su se prometnice "Cursus publicusa" na teritoriji današnje RH zadržale dosta dugo u funkciji poštanskog prometa, prema nekim autorima sve do IX. stoljeća. Nakon tog perioda postoje neke naznake da je na našem teritoriju poštu uglavnom prenosila crkva, o čemu ima malo zapisa, odnosno dostupne literature.

Prva bolje opisana kurirska služba na području Republike Hrvatske bila je ona Dubrovačke republike. Od kraja XIII. do početka XIX. stoljeća, koliko je trajala, Dubrovačka republika njegovala je i razvijala posebitu kurirsku službu. Zanimljivo je da dubrovački kuriri nisu nikad imali točno propisana pravila službe, nisu imali ni ustrojenu službu, ni operativnu kontrolu. Dakle, bilo koji građanin Grada sa profesionalnim kurirom pred službenim pisarom potpisuje ugovor o prijenosu pošiljke koju kuriri osobno prenosi od pošiljatelja do primatelja. Cijene su bile okvirno unaprijed određene i prema raspoloživim izvorima vrlo visoke. Služba se ukida 1804. kada Senat odobrava Austrijskoj pošti da prenosi pošiljke na njenom teritoriji. Na ostalim su prostorima u periodu od 18. do početka 20. stoljeća poštu organizirano prenosile vlasti koje su tim područjem vladale, Austrija (odnosno u njeno ime obitelj Paar), Francuska te Austro-Ugarska. Valja posebno istaći kako je u jednom kratkom razdoblju 1848. u Zagrebu osnovana prva nacionalna poštanska uprava "Vrhovno Hrvatsko-slavonsko upraviteljstvo pošta" sa sjedištem u Opatičkoj ulici, ali trajalo je svega godinu dana. Krajem Prvog svjetskog rata stvorena je Kraljevina SHS, a nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija te je osnovana Zajednica JPTT koja je imala osnovnu zadaću prijenos PTT priopćenja. Nakon polovine prošlog stoljeća ZJPTT je bila tvrtka kao i sve druge tvrtke u to vrijeme, ali sa strogo kontroliranim cijenama, što je za posljedicu imalo izrazito slab razvoj telekomunikacija, ali i pošte.

Sabor Republike Hrvatske početkom listopada 1990. osniva javno poduzeće Hrvatske pošte i telekomunikacije (HPT) čija je osnovna djelatnost obavljanje poštanskog i telekomunikacijskog prometa. Zato Hrvatska pošta slavi svoju obljetnicu 10. listopada svake godine, svega dan poslije Svjetskog dana pošte koji se slavi 9. listopada. Hrvatska postaje od 1992. članica Svjetske poštanske udruge, a 1993., zajedno sa 26 europskih zemalja, osniva Posteurop - europsku neprofitnu udrugu nacionalnih poštanskih operatera koja za svoj cilj ima kooperaciju europskih poštanskih uprava radi ostvarivanja zajedničkih interesa u području poštanskih prometa. Zadnja povijesna promjena dogodila se 1. siječnja 1999. kada se HPT, sukladno Zakonu, razdvojio na HP - Hrvatsku poštu d.d. i HT- Hrvatske telekomunikacije d.d..

prometna-zona.com

web hosting powered by www.zubak.com